U rimskoj pravnoj tradiciji, izreka koja sadrži shvaćanje da se krajnja nepažnja (culpa lata) kao vrsta krivnje kod koje štetnik u svom ponašanju ne uporabi ni onu pozornost koju bi uporabio svaki prosječan čovjek, u svojim praktičnim posljedicama izjednačuje s namjerom (dolus) kao vrstom krivnje kod koje se, znajući i hotimice, drugoj osobi nanosi šteta.