U rimskom pravu, izraz kojim se označava pravo založnog vjerovnika prodati založenu stvar i tako namiriti svoju tražbinu ako dužnik na vrijeme ne ispuni svoju obvezu. Izraz ius distrahendi preuzet je i u modernu građanskopravnu dogmatiku u istom značenju (v. npr. Gavella et al., Stvarno pravo, Svezak II., Zagreb, 2007., str. 107, 126 i 206).