U rimskoj pravnoj tradiciji, izraz kojim se označava pribrajanje vremena posjedovanja svog prednika (auctor) kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću (usucapio). Takvo pribrajanje vremena naziva se stoga još i accessio possessionis.

U rimskom pravu, pojam koji označava jednu od vrsta prirasta (accessio) pokretne stvari zemljištu, kao izvornog načina stjecanja prava vlasništva, koja nastupa kada određena osoba nešto posadi u tuđe zemljište.