Konvenciju su u ime Srbije potpisali ministar vanjskih poslova Milutin Garašanin i ministar financija, Čedomilj Mijatović, a u ime Austro-Ugarske Monarhije Gabriel Freiherr Herbert. Tim ugovorom Kneževina Srbija je de facto postala vazalna država Austro-Ugarske jer se obvezala da neće sklapati nikakve političke saveze bez prethodnog sporazuma s Austro-Ugarskom, a u zamjenu za međunarodno priznatu neovisnost.

Tajna konvencija sastavljena je u deset točaka, među kojima je određeno da će između Austro-Ugarske i Srbije vladati mir i prijateljstvo (točka 1.), da Srbija neće trpjeti politička, vjerska ili druga spletkarenja koja bi, polazeći s njezina teritorija, išla protiv Austro-Ugarske Monarhije, podrazumijevajući tu i Bosnu, Hercegovinu i Novopazarski Sandžak, na što se obvezuje i Austro-Ugarska, koja će pritom pomoći održanju i utvrđenju srspke dinastije (točka 2.), da će Austro-Ugarska priznati kraljevsku titulu, ako je knez odluči uzeti za sebe i svoje potomke te će i druge sile privoliti na priznanje (točka 3.), da bez prethodnog sporazuma s Austro-Ugarskom, Srbija neće pregovarati ili zaključivati politički ugovor s kojom drugom vladom (točka 4.), da će obje zemlje biti neutralne u slučaju prijetnje ratom bilo kojoj od njih (točka 5.), da će eventualna vojna suradnja biti uređena vojnom konvencijom (točka 6.), da se Austro-Ugarska neće protiviti u slučaju da Srbija odluči proširiti svoje granice prema jugu te će činiti sve da druge sile priznaju to proširenje (točka 7.). Točkom 8. određeno je trajanje ugovora na deset godina, a točkom 9. uređena je njegova tajnost. Točkom 10. uređena je izmjena ratifikacijskih dokumenata.¹

Neposredno prije potpisivanja Konvencije, Kneževina Srbija zaključila je i Trgovinski ugovor s Austro-Ugarskom Monarhijom temeljem kojeg je mogla izvoziti svoju robu samo u Austro-Ugarsku, što je također govorilo u prilog srpske podčinjenosti Austro-Ugarskoj. Godinu dana nakon potpisivanja Konvencije izbila je tzv. Bantuova afera u kojoj je knez Milan Obrenović optužen za pronevjeru seljačkih obveznica i potkradanje naroda. Budući da su mu ime i vlast bili poljuljani, Obrenović je zatražio austro-ugarsku pomoć i kao nagradu za potpisivanje Konvencije okrunjen je 1882. za kralja, a Austro-Ugarska Monarhija je u Europi osigurala prihvaćanje Srbije kao kraljevine. Godine 1887. Konvencija je dopunjena točkom da će Austro-Ugarska štititi interese dinastije Obrenović, što je dodatno učvrstilo austrougarski utjecaj u Srbiji. Konvencija je nakon isteka ugovorenog roka trajanja produljena do 13. siječnja 1895., kada je prestala važiti.

Iako su obje strane profitirale sklapanjem Konvecnije, ni jedna nije postigla željeni cilj – Srbija da se proširi na Vardarsku dolinu (Sjeverna Makedonija), a Austro-Ugarska da što više veže Srbiju uz svoje skute. Srbi su, naime, većinom i dalje ostali proruski orijentirani, što je povijest više puta naknadno i potvrdila.