Grad Rijeka, najveća hrvatska luka, u svojoj prošlosti bilježi autonomiju u obliku slobodne luke, status koji mu je dodijelio austrijski car Karlo VI. godine 1719., u okviru Habsburške Monarhije za vrijeme kraljice Marije Terezije, godine 1779. dobio je status corpusa separatuma, da bi 1848. bio pripojen Banskoj Hrvatskoj pod vlašću bana Jelačića, a 20 godina kasnije dodatkom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu iz 1868.^[1], tzv. Riječkom krpicom, došao je pod mađarsku upravu. Vrhunac trvenja oko vlasti i utjecaja nad Rijekom zbio se, međutim, nakon Prvog svjetskog rata, i to između netom osnovane Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Riječko pitanje postalo je tako veliki međunarodni problem, a spor u svezi s njime doveo je do bezvlašća u gradu zbog mukotrpnih borbi između projugoslavenskih i protalijanskih zagovornika za vlast nad gradom. Nemiri su rezultirali iskrcavanjem i zaposjedanjem grada od britansko-francuskih trupa, što je potom vješto iskoristio talijanski pjesnik te veliki zagovornik i duhovni inspirator Benita Mussolinija, Gabriele D'Annunzio, koji je na čelu s 2.600 razvojačenih talijanskih vojnika, 12. rujna 1919., ušao u grad i proglasio aneksiju Rijeke Kraljevini Italiji.

Godinu dana nakon zaposjedanja grada, 8. rujna 1920., D'Annunzio proglašava u Rijeci paradržavu, pod imenom Talijanska uprava za Kvarner, na čijem je čelu stajao on kao Komandant. Pod pritiskom velikih sila, 12. studenoga 1920., dvije kraljevine potpisuju Rapalski ugovor^[2] te njime priznaju »potpunu slobodu i nezavisnost Države Rijeka i obvezuju se da će to vječno poštovati«. Njime je osnovana Slobodna Država Rijeka, veličine  20,8 km2, s oko 52.000 stanovnika. Novouspostavljenu državu odmah su priznale SAD, Francuska i Velika Britanija. D'Annunzio je, međutim, odbio napustiti grad, zbog čega je na Božić (tzv. Krvavi Božić ili Pet riječkih dana, od 24. do 29. prosinca 1920.) došlo do borbi između njegovih snaga i talijanske vojske koja je oslobodila grad, ali nije sama napustila grad, nego je ostala u njemu osnovavši vojni garnizon. Godine 1921. u riječkoj državi održani su prvi parlamentarni izbori, na kojima su uvjerljivu pobjedu odnijeli autonomaši (uz potporu riječkih Hrvata), pristalice samostalnosti države nasuprot nacionalnom protalijanskom bloku, koji se borio za aneksiju Rijeke Italiji. D'Annunzijeve pristalice 1922. godine izvode puč i legalna vlada sklonište nalazi u Kraljevici, u Kraljevini SHS, odakle nastavlja djelovanje, ali neuspješno. Od Talijana je zatraženo da uvedu red u gradu, što su oni učinili, prepustivši kontrolu manjinskoj stranci, lojalnoj talijanskim aneksionistima, čime je faktično započeo proces aneksije. Svoju autonomiju i državnost Rijeka gubi potpisivanjem Rimskog ugovora između kraljevina SHS i Italije, 27. siječnja 1924. Dana 22. veljače 1924., talijanski kralj izdao je proglas: »Grad Rijeka i okolni teritorij pripadaju Italiji po ugovoru od 27. siječnja 1924.«. Aneksiju ili priključenje Rijeke Kraljevini Italiji, pod fašističkom vladavinom Benita Mussolinija, proglasio je s balkona Guvernerove palače riječki guverner, general Gaetano Giardini 16. ožujka 1924. godine, u prisutnosti kralja Vittoria Emanuela III., kojem su tom prigodom, kao potvrda aneksije, simbolično uručeni ključevi grada. Nakon ankesije, područje riječke države organizirano je u Riječku provinciju ili provinciju Kvarner. Godine 1938. provincija je imala površinu od 1.121 km2 sa 109.018 stanovnika nastanjenih u 13 općina. Pariškim mirovnim ugovorima iz 1947. Rijeka je ušla u sastav Jugoslavije.

[1] V. Vremeplov od 24. rujna 2018., u Informatoru, br. 6541.
[2] V. Vremeplov od 19. studenoga 2018., u Informatoru, br. 6549.