Kmetstvo je bilo bolna točka ruskog razvoja, a  potezi prijašnjih vladara (Pavao I. ograničio je kuluk na tri dana i slobodnu nedjelju, ali zakon nije provođen; Aleksandar I. samo je uspio zabraniti prodaju kmetova bez obitelji, a Nikola I. izrazio je želju da ih se oslobodi te je popravio položaj kmetova na državnoj zemlji, ali ne i onih na privatnoj zemlji) bili su većinom bez uspjeha. Ubrzo nakon zauzimanja prijestolja, Aleksandar II. plemstvu je 1856. ukidanje kmetstva najavio riječima: »Namjera mi je ukinuti kmetstvo... sami shvaćate da sadašnji poredak vlasništva nad dušama ne može ostati nepromijenjen. Kmetstvo je bolje ukinuti odozgo, nego čekati vrijeme kada će se samo početi ukidati odozdo. Tražim od vas da razmislite o najboljem načinu da se ovo provede ...«.

Vlastelini su u početku pristajali na davanje slobode kmetovima, ali ne i dodjelu zemlje. Car, pak, nije želio stvaranje proletarijata i nestabilnost koja bi u tom slučaju nastala. S druge strane, davanje slobode i zemlje ostavilo bi vlastelu bez brojne i jeftine radne snage koja je održavala njihovu imovinu i način života. Imajući na umu da je do 1859. nad trećinom imanja i dvije trećine kmetova postojalo založno pravo države i banaka, car je smatrao da zemljoposjednici moraju pristati na reformu. Ipak, da bi se uravnotežili interesi, zakonodavstvo je sadržavalo tri mjere koje su smanjivale potencijalnu ekonomsku samodostatnost seljaka. Prvo, uvedeno je dvogodišnje prijelazno razdoblje u kojem su seljaci prema vlasteli imali obveze kao i prije. Drugo, veliki dijelovi zajedničke zemlje predani su velikim zemljoposjednicima, čime su šume, putovi i rijeke postali dostupni samo uz naknadu. Treća mjera bila je da su kmetovi morali plaćati preuzetu zemlju u ratama, što je potom uporabljeno za obeštećenje vlastelina u obveznicama.

Uredbom je uređeno:

1. Vlasništvo nad seljacima nastanjenim na posjedima zemljoposjednika i dvorišnim ljudima^[1] ukida se zauvijek ...
2. Na temelju ove Uredbe i općih zakona, seljaci i dvorišni ljudi koji su izašli iz kmetstva dobivaju prava slobodnog ruralnog stanovništva, kako osobna tako i imovinska ...
3. Vlasnici zemljišta, zadržavajući pravo vlasništva nad svim zemljištem koje im pripada, moraju za utvrđena prava osigurati trajnu uporabu zemljišta od seljaka, njihovo stalno prebivalište ...
4. Seljaci su, na temelju prethodnog članka, uz naknadu dužni služiti u korist određenih stanodavaca, sukladno lokalnim odredbama službe: radom ili novcem.

...

Unatoč dobivenoj slobodi, seljaci su i dalje bili u teškom položaju, s tim da je kućna posluga prošla puno lošije od onih koji su bili vezani uz zemlju. Seljaci su dobili manje zemlje nego što je bilo potrebno za preživljavanje, a visoki porezi koje su morali plaćati za otkup zemlje dovodili su do građanskih nemira. Iako je reforma dovela do podizanja produktivnosti u poljoprivredi i rasta industrije, mnogi povjesničari smatraju da su njome seljaci tek nominalno bili oslobođeni te da je reforma bila nepravedna i pogrešna.

[1] Posebna kategorija kmetova - kućna posluga.