Dana 3. listopada 1990. godine dovršen je proces ujedinjenja Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike (Deutsche Demokratische Republik - DDR), koja je toga dana, 41 godinu nakon svoga proglašenja 1949., prestala postojati kao samostalna država. 
Proces ujedinjenja započeo je, takoreći, iznenada. Dvadeset dana nakon pada Berlinskog zida, 28. studenoga 1989., savezni njemački kancelar Helmut Kohl, u svom je govoru pred Bundestagom, na iznenađenje svih - inozemstva, saveznika, DDR-ova vodstva te domaće opozicije i koalicijskog partnera, objavio Plan od deset točaka za “Prevladavanje podjele Njemačke i Europe”. Prvih pet točaka Plana odnosilo se na međusobne odnose dviju država, a drugih pet na europsku situaciju. Kako bi se neutralizirao otpor ili protivljenje, i to ne samo od strane Sovjetskog Saveza, Plan je bio »zaštićen sa svih strana«, što znači da je vješto izbjegao politički proturječan pojam »ponovnog ujedinjenja« ili izjave o budućim istočnim granicama ili savezima. Kohl se o Planu savjetovao samo s Amerikancima i o njemu nije ništa znao čak ni ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher. Već 18. svibnja 1990., dva mjeseca nakon prvih parlamentarnih izbora u DDR-u (18. ožujka 1990.), na kojima je uvjerljivu pobjedu odnijela Kohlova Kršćanska demokratska unija, sklopljen je Sporazum o ekonomskoj, monetarnoj i socijalnoj uniji. Njime su dvije Njemačke uredile način DDR-ova prelaska iz planirane na tržišnu ekonomiju, uvođenje njemačke marke kao sredstva plaćanja te zadržavanje socijalnih beneficija. Element koji je nedostajao, politička odnosno državna unija, pretpostavljao je način pristupanja DDR-a SR Njemačkoj. Za pristupanje su postojale dvije mogućnosti: putem tadašnjeg članka 23. Temeljnog zakona SR Njemačke ili putem donošenja novog ustava sukladno članku 146. Temeljnog zakona. Izbor je pao na članak 23. Temeljnog zakona (njegovu drugu rečenicu), koji je glasio: »Ovaj Temeljni zakon vrijedi za područja Badena, Bavarske, Bremena, Velikog Berlina, Hamburga, Hessena, Donje Saske, Sjeverne Rajne-Vestfalije, Rhineland-Palatinatea, Schleswig-Holsteina, Wuerttemberg-Badena i Wurttemberg-Hohenzollerna. U drugim dijelovima Njemačke stupa na snagu nakon njihova pristupanja.« 
Dana 23. kolovoza 1990. istočnonjemački parlament donio je rezoluciju kojom je proglasio pristupanje DDR-a SR Njemačkoj i proširenje područja primjene savezno-njemačkog Temeljnog Zakona na teritorij Istočne Njemačke sukladno članku 23. Temeljnog zakona, s učinkom od 3. listopada 1990. Pet zemalja koje su zbog centralizacije sustava ukinute 1952., ponovno su stvorene. Međutim, dokument koji je u ustavnom smislu riječi doveo do ujedinjenja, bio je Sporazum između SR Njemačke i Njemačke Demokratske Republike o uspostavljanju njemačkog jedinstva ili skraćeno Sporazum o ujedinjenju ili ponovnom ujedinjenju od 31. kolovoza 1990. Njime je uređen način reorganizacije istočnonjemačkih administrativnih okruga u pet saveznih zemalja koje će pristupiti SR Njemačkoj, sukladno članku 23. Temeljnog zakona, te se odnosi na niz pravnih i financijskih pitanja kojima se političke, ekonomske i društvene strukture SR Njemačke uvode u nove istočne zemlje. Oba parlamenta prihvatila su navedeni Sporazum dvotrećinskom većinom, što je podrazumijevalo nestanak DDR-a, s jedne strane, a s druge strane promjenu Temeljnog zakona SR Njemačke. Prema Sporazumu, 3. listopada, u 00.00 sati Istočna Njemačka prestala je postojati, a pet saveznih zemalja - Brandenburg, Mecklenburg-Vorpommern, Saska, Saska-Anhalt i Turingija pristupile su SR Njemačkoj. Istočni i Zapadni Berlin sjedinjeni su i pristupili su Saveznoj Republici kao federalna država-grad.

Informacije su korištene iz sljedećih izvora: https://de.wikipedia.org/wiki/Deutsche_Wiedervereinigung; https://en.wikipedia.org/wiki/German_reunification; http://germanhistorydocs.ghi-dc.org/sub_document.cfm?document_id=78; http://www.sbs.com.au/news/article/2009/11/01/timeline-partition-reunification, pristupljeno 24. rujna 2017.