22.07.2019.

Vremeplov: Hrvatski jezik kao službeni jezik u Dalmatinskom saboru – 21. srpnja 1883.

Dalmatinski sabor bio je zemaljski sabor Kraljevine Dalmacije, a utemeljen je Veljačkim patentom od 26. veljače 1861. Dalmatinski sabor zastupao je Dalmaciju u pokrajinskim, tj. zemaljskim poslovima i njegovih pet zastupnika bili su članovi Carevinskog vijeća, središnjeg državnog dijela Cislajtanije. 
Sabor je sazivao car, u pravilu, jedanput godišnje, a prvo zasjedanje sazvano je 6. travnja 1861. Ovlasti Dalmatinskog sabora bile su ograničene i zakonodavstvo koje je donosilo moglo se primijeniti tek nakon careve potvrde.  
Od samog početka rada Sabor je bio pod znatnom dominacijom autonomaša, političke grupacije koja je sustavno zagovarala otuđivanje Dalmacije od ostalih hrvatskih krajeva i koja se zalagala za javnu uporabu talijanskog jezika. Nasuprot njima, u manjini je bila Narodna stranka, čiji su se zastupnici zalagali za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Već na prvom zasjedanju vodila se rasprava kojim bi jezikom valjalo govoriti u Saboru. Zahvaljujući Mihovilu Pavlinoviću, koji je na prvom zasjedanju govorio hrvatskim jezikom, odlučeno je da se u Saboru može i njime govoriti.Na sjednici Sabora koja je održana 12. siječnja 1863., Narodna stranka zauzela se za uvođenje hrvatskog jezika kao službenog u Saboru, školstvu, sudstvu i vladinim uredima. Ipak, ta je borba bila dugotrajna, i tek odlukom od 25. srpnja 1870., zapisnici saborskih sjednica pisani su hrvatskim jezikom. 
Dana 21. srpnja 1883. prihvaćen je prijedlog prema kojem hrvatski postaje službeni jezik u Dalmatinskom saboru i Zemaljskom odboru, a istovremeno je donesena i odluka da se u državnoj upravi strankama obraća hrvatskim jezikom te da u državnu službu ne može biti primljen nitko tko ne govori hrvatski (što se kasnije često kršilo). Odluke Dalmatinskog sabora o hrvatskom jeziku u potpunosti će biti provedene tek 26. travnja 1909.,kad je uredbom ministra Bienertha hrvatski u potpunosti godine. 
Bez obzira na to što je zakonskim aktima hrvatski uzdignut na razinu koja mu je pripadala, austrijske vlasti i dalje su držale na životu talijanaške (autonomaške) snage. Tako je, primjerice, Austrija i dalje držala na životu gimnaziju s talijanskim nastavnim jezikom, koja je imala sve manje đaka, a i odluke kojima su austrijske vlasti uvele hrvatski nije bilo radi njihove brige za hrvatski jezik, nego zato što im je to bilo sredstvo kojim bi u Dalmaciju uvele njemački kao službeni jezik. 
Za uvođenje hrvatskog u Dalmaciju osobito su važni datumi 6. studenoga 1890., kad je na 9. sjednici usvojen prijedlog zastupnika Klaića od 29. listopada 1890. godine, da se u zadarsku gimnaziju uvede hrvatski jezik kao naukovni, te 20. listopada 1897., kada je bečka vlada odlučila u ratnu mornaricu uvesti hrvatski kao službeni jezik umjesto talijanskog.
Raspadom Austro-Ugarske Monarhije 1918., prestao je s radom i Dalmatinski sabor.