Ugarsko plemstvo Zapolju je izabralo za kralja u Stolnom Biogradu, 11. studenoga 1526., a Hrvatski sabor je u Cetingradu, 1. siječnja 1527., izabrao Ferdinanda I. Međutim, slavonsko plemstvo je na čelu s Krstom Frankopanom i s pomoću zagrebačkog biskupa Šimuna Erdödyja, 6. siječnja 1527., na Slavonskom saboru u Dubravi kraj Čazme izabralo Zapolju za kralja. Ivan Zapolja stabilizirao je vlast u najvećem dijelu Ugarske te dobio potporu Venecije, Poljske i Francuske, no Ferdinand I. nije se mirio s time. Uslijedile su godine trvenja između dvojice kraljeva, što su vješto iskoristili Turci osvojivši velike dijelove hrvatsko-ugarskog teritorija. Gubitak Požeške županije (1536.) i pad Klisa (1537.) prisilio ih je na kraju na mirovne pregovore. Dana 24. veljače 1538. potpisan je tajni mir u Velikom Varadinu (današnja Oradea u Rumunjskoj) u 30 točaka. Najvažnije točke  su:

»1. Ferdinand Zapolji priznaje kraljevski naslov te doživotnu vlast u Erdelju.

1. Zapolja treba prekinuti savez sa sultanom i sa svim drugim Ferdinandovim neprijateljima.
2. Što se tiče podjele teritorija, na snazi ostaje status quo, tj. Hrvatska i Slavonija te zapadni dio Ugarske ostaju Ferdinandu, dok Zapolji ostaje Erdelj i ostatak Ugarske koji nije pod Turcima.
3. Nakon Zapoljine smrti čitava Ugarska s Erdeljom pripast će Ferdinandu.
4. Ako Zapolja dobije sina, taj će se oženiti Ferdinandovom kćeri.
5. Zapoljin sin naslijedit će sva djedovska imanja te Šipušku kneževinu.
6. Ferdinand neće moći postati kraljem čitave Ugarske dok ne preda Šipušku kneževinu Zapoljinu sinu.
7. Ako Zapolja umre bez sina, pola Šipuške kneževine pripast će njegovoj udovici, a pola Ferdinandu.
8. Za cijelu Ugarsku bit će izabran jedan palatin.^[1], ^[2]
9. Zapoljine kćeri bit će dolično opskrbljene te njegova udovica.
10. Ako na Zapolju navale Turci, branit će ga Ferdinand kao 'brat'.
11. Ugovor je tajan.
12. Jedino što se smije objaviti javnosti jest to što je Zapolja sklopio s Ferdinandom primirje na godinu dana.«^[3]

Ivanu Zapolji se neposredno prije smrti, 1540., rodio sin, Ivan Žigmund, koji je tek 1570. pristao na odricanje od krune, zadržavši pritom Erdelj i nekoliko ugarskih županija.

[1] Kraljevski ili carski dostojanstvenik ili namjesnik.
[2] Točke od 1 do. 9. preuzete su iz članka Kolarić, A. (1998.). Juraj Utješinović i njegova politička djelatnost. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 16, 119-133, str. 128. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/15914, 19. veljače 2020.
[3] Točke od 10. do 13., izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Mir_u_Velikom_Varadinu, pristupljeno 19. veljače 2020.