Sporazumi su svih pet zemalja obvezali na određena teritorijalna odstupanja, plaćanje ratne štete te su nalagali: »poduzimanje svih potrebnih mjera kako bi svim osobama u okviru svoje jurisdikcije, bez obzira na rasu, spol, jezik ili religiju osigurale uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, što uključuje slobodu izražavanja, tiska i izdavanja, vjerskih sloboda, političkog mišljenja i javnog okupljanja« i obvezu sprječavanja obnavljanja fašističkih organizacija i bilo kojih drugih »političkih, vojnih, paravojnih organizacija čija je namjera lišavanje naroda njegovih demokratskih prava«.

Mirovni sporazum s Italijom označio je kraj talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, Grčkoj su vraćeni Dodekaneški otoci, a Albaniji je priznata neovisnost. Jugoslaviji je Italija ustupila Istru, Cres, Lošinj, Rijeku, Zadar, Lastovo i Palagružu te dio slovenskog primorja. Važno pitanje u razgraničenju ticalo se područja Trsta, kojeg se Jugoslavija nije htjela tek tako odreći. Sporazumom je osnovan Slobodni teritorij Trsta, područje s posebnim međunarodnopravnim statusom, čiji je »integritet i neovisnost« osiguravalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda. 

Jugoslavensko-talijanskoj liniji razgraničenja prethodio je mukotrpan proces pregovaranja. Predstavnici Rusa, Francuza, Amerikanca i Britanaca su nakon posjeta Julijskoj krajini dali svoje prijedloge. Francuski prijedlog ostavljao je Jugoslaviji cijelu Istru, osim Bujštine i Koparštine, američki je Italiji ostavio Labin, Rašu i cijelu zapadnu obalu Istre, dok bi Kringa, Karojba i Tinjan pripali Jugoslaviji. Britanski je Italiji ostavljao Pulu i zapadnu Istru, a Jugoslaviji davao Labin, Rašu, Svetvinčenat, Motovun i Oprtalj. Ruski prijedlog, sličan jugoslavenskom, Jugoslaviji je ostavljao čitavu Julijsku krajinu s Tržičem, Goricom, Goričkim brdima, Čedakom, Beneškom Slovenijom i Kanalskom dolinom. Kompromis je na kraju predstavljao modificiran francuski prijedlog, s ustanovljenjem Slobodnog teritorija Trsta i zaštićenim zonama A (pod upravom britanskih i američkih snaga) i B (pod upravom Jugoslavenske armije).

Treba pripomenuti da je Italija 2004. donijela zakon^[1] kojim se 10. veljače obilježava kao »Dan sjećanja«, kako bi se sačuvala i obnavljala uspomena na tragediju Talijana i svih žrtava fojbi, egzodusa Istrana, Riječana i Dalmatinaca iz njihovih zemalja u Drugom svjetskom ratu i na složenu situaciju oko istočne granice. 

* Korišteni podatci Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, www.sabh.hr.
[1] Izvor: http://www.camera.it/parlam/leggi/04092l.htm, pristupljeno 6. veljače 2018.