Neuspjeli talijanski napad na Grčku (u listopadu 1940.) pomrsio je njemačke osvajačke planove i na trenutak skrenuo pozornost na Jugoslaviju. S njemačke strane započeli su pritisci na Jugoslaviju da prvo sklopi sporazum o nenapadanju, a zatim i da pristupi Trojnom paktu. Jugoslavenskom odolijevanju odmagalo je pristupanje Paktu Mađarske i Rumunjske 1940., a pristup Bugarske, početkom ožujka 1941., doveo ju je u prilično nezavidan položaj. Nakon Hitlerovog susreta s jugoslavenskim premijerom Cvetkovićem, na sastanak je, 4. ožujka, otišao i knez Pavle, regent i kraljev namjesnik. Na tom sastanku Hitler mu je »kao veliki prijatelj Jugoslavije« iznio razloge za pristupanje Trojnom paktu, nudeći mu pritom Solun kao nagradu. S Hitlerovim zahtjevima knez Pavle upoznao je Krunski savjet 6. ožujka, koji je tada načelno pristao na pristupanje, pod uvjetom da snage Sila osovine ne koriste jugoslavensko tlo za svoje operacije, da Jugoslavija ne mora ući u rat na njihovoj strani te da će se nakon rata razmotriti pitanje pripajanja Soluna Jugoslaviji. Vruća diplomatska prijepiska kojom je Jugoslavija tražila jamstva za svoje uvjete, a njemačka strana izjavljivala da na njih pristaje, okončana je 20. ožujka 1941., donošenjem konačne odluke o pristupanju, s kojom se trojica vladinih ministara nisu složila i dala su ostavku. Predsjednik Vlade Cvetković i ministar vanjskih poslova Cincar-Marković 25. ožujka stigli su u Beč radi potpisivanja Protokola o pristupanju Paktu. Među sudionicima tog događaja bio je i Ivo Andrić, koji je tada obnašao dužnost veleposlanika u Njemačkoj. Protokol se sastojao od tri članka: člankom 1. navedeno je da Jugoslavija pristupa Trojnom paktu, člankom 2. određeno je da će predstavnici Jugoslavije biti pozvani sudjelovati u savjetovanjima zajedničkih tehničkih komisija Trojnog pakta kada one budu raspravljale o pitanjima koja »dotiču interese Jugoslavije«, a u članku 3. priložen je tekst Trojnog pakta s izjavom da je Protokol sastavljen na jugoslavenskom, talijanskom, japanskom i njemačkom jeziku, kao izvornim jezicima i da stupa na snagu danom potpisivanja. Nakon toga razvidna je razmjena nota kojima predstavnici Njemačke i Italije daju jamstva Jugoslaviji da će poštovati njezinu suverenost i teritorijalni integritet te da vlade Sila osovine neće za vrijeme rata upućivati Jugoslaviji zahtjev da dopusti prolaz ili prijevoz trupa preko njezina državnog teritorija. Solun je ostao na razini tajnog obećanja. Protokol je zaživio tek dva dana. Dana 27. ožujka izvršen je vojni puč pod vodstvom generala Simovića, uz demonstracije širom Beograda. Hitler je odlučio napasti Jugoslaviju i bombardiranjem Beograda, 6. travnja 1941., započeo je tzv. Travanjski rat (ili Aprilski rat), koji je trajao svega desetak dana. Kraljevina Jugoslavija potpisala je bezuvjetnu kapitulaciju 17. travnja 1941.