Sokrat (grčki Σωϰράτης), utjecajni grčki filozof u 5. stoljeću pr. Kr., rođen je kao sin kipara Sofroniska i primalje Fenarete u Ateni 469. g. pr. Kr., u doba kada je ona bila na vrhuncu svoje moći. Bilo je to stoljeće Perikla i stoljeće zlatnog doba Atene, doba u kojem je izgrađen Partenon, doba kipara Fidija, slikara Apela i dr. Na krilima liberalizma i demokracije tadašnjeg društva, Sokrat je razvio sustav vrijednosti i uvjerenja koja su po mnogo čemu odudarala od većine njegovih sugrađana. O njegovoj filozofiji nema pisanih tragova i sve što se danas zna o Sokratovim stajalištima dolazi uglavnom iz pera njegovih učenika, Platona i Ksenofona, koji su prikazali Sokratov doprinos etici i epistemiologiji. Sokrat nije bio demokrat ili egalitarijanac u današnjem smislu tih riječi. Smatrao je da ljudi nisu sposobni za samoupravu te da su prije stado ovaca koje treba voditi mudri pastir. Građanima je poricao vrlinu potrebnu za održavanje dobrog društva i kritizirao je pravo svakog građanina da govori u atenskoj skupštini. O svojim uvjerenjima govorio je pred okupljenim ljudima na trgu, što je znalo nekoga i razljutiti. Tako Lercius piše da su ga građani znali tući ili vući za kosu, ali da je Sokrat “sve to strpljivo podnosio”. Zbog svega toga navukao je bijes Atenjana te je 399. godine optužen zbog asabeje, tj. bezbožnosti protiv atenskog Panteona i zbog kvarenja atenske mladeži. Kazneni postupak u Ateni mogao je pokrenuti svaki građanin. U slučaju Sokrata, to je bio Meletus, pjesnik koji ga je pred svjedocima pozvao da se pojavi pred sucem ili kraljem kako bi odgovorio na optužbe o bezbožništvu i kvarenju mladeži. Nakon što je sud obojicu saslušao, dopustio je tužbu i odredio prethodno saslušanje. Na prethodnom saslušanju, Meletus je pročitao optužbe, a Sokrat je na njih odgovorio. Sud je zatim obojicu ispitao i dopustio im da ispituju jedan drugoga. Utvrdivši osnovanost tužiteljevih tvrdnji, sudac je smatrao da je Sokrat kriv što je odbio priznati bogove koje je grad priznavao, da je uveo nova božanstva kao i da je kriv za kvarenje mladeži. Tražio je smrtnu kaznu. Porotu je činilo 500 muškaraca starijih od trideset godina, izabranih žrijebom.

Sokrat je u trosatnom govoru, prema Platonovim zapisima, održao prkosan i nepogrešiv govor. Iz njega se činilo da poziva na svoju osudu i smrt. Sokratova obrana bila je usmjerena na dokazivanje tužiteljeve nedosljednosti. Prema Platonu, Sokrat je provokativno poručivao porotnicima da je heroj, zatim tvrdio je da ako njegovo učenje o prirodi vrline kvari mladež, onda je on nestašna osoba. Smatrao je da bi radije da ga se ubije, nego da se odrekne svoje spasiteljske duše: “Atenjani, častim vas i volim vas, ali radije ću se pokoravati Bogu nego vama, i dok imam život i snagu nikad neću prestati baviti se filozofijom i predavanjem.“ Nakon obrane, sud je pozvao porotu da donese odluku stavljanjem svojih glasova u dvije označene posude – jednu za glasove koji ga smatraju krivim i drugu za glasove koji su za oslobođenje od optužbi. Nakon brojenja glasova, 280 porotnika smatralo je Sokrata krivim, a 220 njih smatralo je da ga treba osloboditi. S obzirom na navedeno, u dijelu koji se odnosio na kažnjavanje, tužitelj i obrana imali su pravo predložiti kaznu, o kojoj opet odlučuje porota. Tužitelj je tražio smrtnu kaznu, dok je Sokrat tražio da ga se ne kazni. Prema Platonu, Sokrat je tražio besplatne obroke u dvorani koja je slovila kao javna kuhinja. Znanstvenici smatraju da je Sokrat znao da će time naljutiti porotu, što je značilo da je bio spreman na smrt. Odlučujući o kazni, ispostavilo se da ih je 360 glasovalo za njegovu smrt, dok ih je 140 smatralo da ga treba samo kazniti. Prema atenskom pravu, kazna se izvršila pijenjem otrova.¹