Risorgimento se rađa nakon Napoleonova poraza i obnavljanja vlasti stranih vladara nad talijanskim državicama prije Napoleonovih osvajanja. Ideja vodilja pokreta - vječna, slobodna Italija, ujedinila je konzervativce, liberale, monarhiste i republikance, koji su predvođeni Giuseppeom Garibaldijem, Giuseppeom Manzinijem,  grofom Camillom Benso di Cavourom i Viktorom Emanuelom II.  krenuli u osvajanje i oslobađanje talijanskih područja čiji su vladari bili Austrijanci (na sjeveru), Papinska država (u središnjem dijelu) i španjolski Burbonci (na jugu). U razdoblju od 1859. do 1861. u sastav Kraljevine Italije ušle su sve državice osim Rima i Venecije, koje su čvrsto držale Papinska država (Rim) i Austrija (Veneciju). Kraljevina Italija proglašena je 1861., a Viktor Emanuel II., kralj Sardinije, postao je njezin kralj. Prema obliku vladavine bila je ustavna monarhija, u kojoj je monarh obnašao izvršnu vlast, a dva parlamentarna doma, Senat i Zastupnički dom, ograničavali su monarhovu vlast. Ustav Kraljevine bio je Albertinski Statut, statut Kraljevine Sardinije, države koja je ujedinila i iz koje je izrasla Kraljevina Italija. Parlamentarnim proglašenjem Rima kao glavnog grada Kraljevine Italije u Torinu 1861., jasno je istaknut cilj Risorgimenta. Risorgimento nije odustajao ni od Venecije, koja je od 1815., kao dio Lombardsko-venecijanske kraljevine, bila pod izravnom vlašću Austrije. Godine 1866., uz posredništvo Napoleona III., talijanska vlada stala je na stranu Pruske u njezinu sedmotjednom ratu s Austrijom (tzv. Sedmotjedni rat iz 1866.), čime je pridonijela austrijskom porazu. Poraženi Austrijanci nisu Veneciju željeli predati Talijanima, nego je, sukladno Bečkom sporazumu od 12. listopada 1866., vlast prepuštena Francuskom carstvu, koje ju je potom predalo Kraljevini Italiji, pod uvjetom da se narod s time suglasi. Nakon plebiscita od 22. listopada 1866. Venecija je pripojena Kraljevini Italiji. Kao posljednja prepreka ujedinjenju preostao je Rim, koji je pao uz simboličan otpor, nakon što su Francuzi, koji su ga čuvali, napustili grad zbog potreba francusko-pruskog rata. 
Papa Pio IX. nije se mirio s porazom. Zakonom o jamstvima iz 1871. Italija je pokušala riješiti odnos s papom. Zakon je dao slobodu papi da obavlja svoje duhovne funkcije usprkos gubitku svjetovne vlasti. Papa je dobio poseban status suverene osobe, koji mu je osiguravao pravo primanja veleposlanika i slobodne komunikacije s rimokatoličkim biskupima iz cijelog svijeta. Također, dobio je pravo na značajan godišnji dohodak i pravo korištenja lateranskih i vatikanskih palača kao i vile Castel Gandolfo. Drugi dio zakona bavio se načelom »slobodna crkva u slobodnoj državi«. Država je, naime, pridržala vlast da spriječi biskupe od preuzimanja pune kontrole nad njihovim sjedištima sve dok njihova imenovanja nisu odobrena kraljevskim dekretom. Papa navedeni zakon nije prihvatio, unatoč činjenici što se kasnije obilato koristio povlasticama koje mu je omogućavao. Do pomirbe između pape i Italije došlo je tek 1929., potpisivanjem Lateranskog ugovora.

* https:/a/commons.wikimedia.org/wiki/File:Pio_IX_Saint_Peter_Square_1870.jpg, pristupljeno 13. 09. 2017.