Međunarodna zajednica odricala je toj zemlji pravo države sljednice SFRJ, ali ne i pravo samostalne države i 2000. godine SR Jugoslavija primljena je u članstvo Ujedinjenih naroda. Godine 2003. SR Jugoslavija transformira se u državnu zajednicu nazvanu Državna zajednica Srbija i Crna Gora, koja je po svojoj naravi bila konfederacija. Ustavna povelja, kojom je uređen pravni okvir djelovanja i postojanja te zajednice, omogućavala je da svaka od članica traži punu neovisnost putem referenduma, koji se mogao održati najranije 2006. godine. Crna Gora je to pravo iskoristila, i na referendumu održanom 21. svibnja 2006. izglasala je svoju neovisnost. Zakonitost referenduma bila je uvjetovana izlaznošću preko 50 % upisanih birača, i odluku o neovisnosti moralo je podržati preko 55 % izašlih birača. Na referendumsko pitanje: “Želite li da Republika Crna Gora bude neovisna država s punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?”, potvrdan odgovor („DA“) dalo je 55,5 % birača, a negativan („NE“) 44,5 % od ukupno 86,3 % odazvanih birača. Dana 3. lipnja 2006. Skupština Republike Crne Gore donijela je Odluku o proglašenju nezavisnosti Republike Crne Gore i Deklaraciju nezavisne Republike Crne Gore (naziv na crnogorskom).

Dana 19. listopada 2007. Ustavotvorna skupština Republike Crne Gore donijela je Ustav Crne Gore, koji je proglašen 22. listopada 2007.

Prema Ustavu¹, Crna Gora je „nezavisna i suverena država, republikanskog oblika vladavine“ te „građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde zasnovana na vladavini prava“ (članak 1. Ustava). Nositelj suverenosti je „građanin koji ima crnogorsko državljanstvo“ koji „vlast ostvaruje neposredno i preko slobodno izabranih predstavnika“ (članak 2. stavak 1. i 2. Ustava). Sukladno članku 5.: „glavni grad Crne Gore je Podgorica“, a „prijestonica Crne Gore je Cetinje“. Podjela vlasti uređena je člankom 11. Ustava, prema kojem se vlast dijeli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Zakonodavnu vlast provodi Skupština, izvršnu Vlada, a sudsku vlast provodi sud. Odnos vlasti počiva na ravnoteži i međusobnoj kontroli. Crnu Goru predstavlja predsjednik Crne Gore, a ustavnost i zakonitost štiti Ustavni sud. Konačno, u istom članku propisano je da su vojska i sigurnosne službe pod demokratskom i građanskom kontrolom. Službeni jezik Crne Gore je, sukladno članku 12. Ustava, crnogorski jezik, ćirilično i latinično pismo su ravnopravni, dok su u službenoj uporabi srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik.

U članku „Tri različita ustavna uređenja Crne Gore“, autor Mijat Šuković navodi kako „u ustavno utvrđenom imenu države Crne Gore nema odrednice da je „republika“. Iako to nije izričito utvrđeno u njenom ustavnom imenu, ustavno jeste utvrđeno da je ona republika. U prvom članu Ustava utvrđeno je da je Crna Gora država „republikanskog oblika vladavine“. To izričito kazuje i ustavno propisani način na koji predsjednik države ostvaruje određene mu funkcije.“²

Godine 2013. Skupština Crne Gore donijela je amandmane I - XVI na Ustav Crne Gore kojim se u odnosu na Ustav iz 2007. najviše zadiralo u pitanja uređenja sudbene vlasti i funkcioniranja Ustavnog suda Crne Gore.