Smrt zadnjeg kralja iz dinastije Jagelovića, Sigismunda Augusta II. dovela je u pitanje opstojnost Poljsko-litavske unije, (državne) zajednice Kraljevine Poljske i Velike kneževine Litve, osnovane 1569. te je izbor novog kralja postao prioritet poljsko-litavskom plemstvu, koje su činili i katolici i protestanti. Pitanje osobe koja će vladati Unijom, način njezina izbora te osiguranje mehanizama kojima će se onemogućiti kralja u kršenju načela »zlatne slobode«, okupilo je vjerom podijeljeno plemstvo na Sazivnu skupštinu u Varšavi početkom 1573., na kojoj je svaka strana pokušala dobiti prevagu za svoje ideje. Na kraju je odlučeno da novog kralja ima pravo birati svaki plemić (viritimski izbor), a za mjesto izbora određeno je malo mjesto pokraj Varšave, naseljeno siromašnim, neprosvijećenim katoličkim plemstvom, koje je bilo spremno poduprijeti katoličke plemiće. Sazivna skupština donijela je tada i Varšavsku konfederaciju, jedinstveni pravni akt u tadašnjoj Europi, kojim se svima u Uniji osigurala sloboda vjeroispovijesti i jamčila zaštita u slučaju njezina kršenja. 

Ovim aktom legalizirana je vjerska tolerancija, koja se razvila na tlu Poljske u doba kada je Europa bila omeđena pravoslavljem na istoku, islamom na jugu i katoličanstvom i reformacijskim pokretom na zapadu i kada je u Poljskoj utočište našlo puno onih koji su zbog svojih vjerskih uvjerenja bježali iz ostatka kršćanske Europe. Na donošenje akta nesumnjivo je utjecao pokolj hugenota, koji se dogodio 1572., na dan sv. Bartolomeja u Francuskoj, što je motiviralo poljsko-litavsko plemstvo da se nijednom vladaru ne dopusti išta slično u Uniji. Katolički kler nije pristao na akt i jedini koji ga je potpisao bio je biskup iz Krakova. Istovremeno, Varšavskom konfederacijom ojačana je stabilnost i same Unije, čije je zlatno doba bilo u 17. stoljeću. Unija se raspala 1795., a sve do 1918. Poljska i Litva bile su u sastavu Ruskog carstva, Pruske i Habsburške monarhije.