Nacrt ugovora načinjen je tijekom Pariške mirovne konferencije u proljeće 1919., a glavnu riječ oko Nacrta vodila su tzv. „Velika četvorica“ – David Lloyd George iz Velike Britanije, Georges Clemenceau iz Francuske, Woodrow Wilson iz SAD-a te Vittorio Orlando iz Italije. Dovedeni pred gotov čin, njemački su predstavnici bili šokirani mirovnim uvjetima. Među najvažnijim i najkontroverznijim uvjetima bila je tzv. klauzula o ratnoj krivnji, tj. članak 231. Ugovora, prema kojem: „Saveznici i združene Vlade potvrđuju, a Njemačka prihvaća odgovornost Njemačke i njezinih saveznika za nanošenje gubitaka i štete koju su Saveznici i združene Vlade i njihovi državljani pretrpjeli kao posljedicu rata, koji im je bio nametnut agresijom Njemačke i njezinih saveznika“. Njemačka je bila prisiljena pristati na velike teritorijalne ustupke. Ugovorom je izgubila oko 10 % svojeg teritorija i stanovništva, tj. oko 65.000 m² i 7 milijuna stanovnika. Pokrajine Alsace i Lorraine vraćene su Francuskoj, tri manja područja Belgiji, područje Saara bilo je stavljeno pod upravu Lige naroda, pokrajina Schleswig išla je na plebiscit i kasnije pripala Danskoj, a Poljskoj su pripala nekadašnja područja Zapadne Prusije te joj je Njemačka morala osigurati koridor za izlaz na Baltičko more. Kao agresor, Njemačka je morala platiti odštetu. Godine 1921. iznos štete izračunan je na oko 32 milijarde dolara (oko 442 milijarde dolara u današnjim okolnostima). Ekonomisti iz toga doba, osobito J. Maynard Keynes, smatrali su da je ugovor nepodnošljiv, da su brojke o šteti preuveličane i kotraproduktivne te da se toliki novac neće moći prikupiti bez poremećaja međunarodnih financija. Saveznici su, međutim, inzistirali na odšteti i Ugovor je dopuštao penale u slučaju njemačkog kašnjenja. Među zagovornicima kažnjavanja Njemačke prednjačio je francuski predstavnik, Clemenceau, koji ju je po svaku cijenu htio oslabjeti ekonomski, vojno i teritorijalno. Keynes je to nazvao pokušajem „da se sat vrati unazad i poništi napredak koji je Njemačka postigla od 1870.“

Njemačke kolonije i imovina u njima podijeljene su među pobjednicima, a najveći dio kolača dobila je Velika Britanija, potom Francuska, Japan, Belgija, Portugal, Južnoafrička Unija i Australija. Zbog štete koju je nanijela podmorničkim ratom, Njemačka je morala predati svu trgovačku mornaricu i svake godine za saveznike proizvoditi određeni broj novih brodova. K tome, nije smjela uvoziti niti izvoziti oružje ili imati podmornice, a mogla je zadržati samo 104.000 kopnenih vojnika i 15.000 mornara. U sljedećem razdoblju Versajski ugovor je revidiran i mijenjan, većinom u korist Njemačke, tako da su do 1938. samo članci vezani uz teritorij ostali nepromijenjeni. 

Izvor: 

https://en.wikipedia.org/wiki/Treaty_of_Versailles, https://www.britannica.com/event/Treaty-of-Versailles-1919., pristupljeno 19. lipnja 2018.