Njime su Amerikanci potaknuli program pomoći za oporavak Zapadne Europe nakon Drugog svjetskog rata. Cilj Zakona bio je obnoviti ratom pogođena područja, ukinuti barijere za trgovinu i modernizirati industriju mjerama koje su, međutim, imale i politički cilj – da se spriječi širenje komunizma. Marshallov plan predložio je gospodarsku integraciju europskog kontinenta uklanjanjem međudržavnih barijera i jačanjem produktivnosti u obliku usvajanja modernih poslovnih politika. Pomoć je dijeljena među državama u odnosu na broj stanovnika, a veće sume novca davane su jakim industrijskim silama za koje se smatralo da su krucijalne za opći oporavak Europe. Najveća korisnica pomoći bila je Velika Britanija, na koju je otišlo oko 26 % pomoći, a nju je slijedila Francuska s 18 % pomoći.

U lipnju 1947., Marshall je na Harvardskom sveučilištu pozvao europske nacije da učine zajednički napor u planiranju obnove Europe, pri čemu bi Sjedinjene Države prijateljski pomagale, ali samu bit plana trebali su osmisliti Europljani. Međutim, sastanak 16 zemalja u Parizu, mjesec dana nakon toga govora pokazao je da svaka od njih različito gleda na pomoć i da svaka od njih ima svoju listu želja (Francuzi su, primjerice, smatrali da zapadna Njemačka treba ostati slaba i da joj nije potrebna pomoć). Gospodarsko stanje u zemljama Europe bilo je potpuno različito. Dok su Velika Britanija, Nizozemska i Francuska već 1947. uspjele vratiti proizvodnju na predratne godine, u Njemačkoj je stanje bilo iznimno teško. Shvativši, međutim, da oporavka u Europi nema bez obnove njemačke industrije, u američkim državnim krugovima pristupilo se osmišljavanju plana kojim bi, između ostalog, Sjedinjene Države sačuvale svoj kredibilitet. Zakon je dobio potporu u oba američka doma, a predsjednik Harry Truman potpisao ga je 3. travnja 1948.

Zakonom je prvotno odobrena pomoć od 5 milijardi dolara za 16 europskih zemalja. Tijekom četiri godine koliko se plan provodio, Sjedinjene Države donirale su oko 17 milijardi dolara za gospodarsku i tehničku pomoć onim zemljama koje su se okupile u Organizaciju za europsku gospodarsku suradnju.

Prvo poglavlje Zakona, Zaključci i deklaracije započeo je utvrđenjem Kongresa da priznavanjem bliskih gospodarskih i drugih odnosa između Sjedinjenih Država i naroda Europe kao i priznanjem da poremećaj koji je uslijedio nakon rata nije ograničen nacionalnim granicama te da postojeća situacija u Europi ugrožava uspostavu trajnog mira, općeg dobra, nacionalni interes Sjedinjenih Država, a i postizanja ciljeva Ujedinjenih naroda. Svrha navedenog poglavlja bila je provođenje politike davanjem materijalne i financijske pomoći zemljama sudionicama tako da putem zajedničkih i pojedinačnih napora postanu neovisne o vanjskoj gospodarskoj pomoći, i to putem promicanja industrijske i poljoprivredne proizvodnje, poticanja obnove i održavanja stabilnosti europskih valuta, proračuna i financija, kao i olakšavanjem i poticanjem rasta međunarodne trgovine zemalja sudionica.¹ Marshallov plan pridonio je rastu industrijske proizvodnje u Europi za 40 % u odnosu na predratno stanje, a uspjeh je ostvario i na političkom planu: komunističke partije počele su gubiti na moći i Čehoslovačka je bila posljednja zemlja u kojoj je komunizam prevladao. Korisnica Marshallovog plana bila je i Jugoslavija, koja je ovom programu pristupila nakon razlaza sa Staljinom, 1948.

1 Izvor: https://www.cia.gov/readingroom/docs/1948-04-03b.pdf