Ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane (čl. 336. Zakona o obveznim odnosima).^[1] Jedno od načela obveznih odnosa jest dužnost ispunjenja obveze. To načelo uređuje čl. 9. ZOO-a, prema kojem je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

Vjerovnik u obveznom odnosu ima ovlast od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze (obligatio), a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi (pacta sunt servanda)^[2] (čl. 342. st. 1. ZOO-a). U obveznim odnosima vrijedi načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), koje je osobito važno i u primjeni čl. 369. u svezi s čl. 371. ZOO-a.

Obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima (čl. 160. st. 1. ZOO-a).

O pravu na popravljanje štete zbog neispunjenja obveze i posljedicama neispunjenja vidjeti čl. 342.-349. ZOO-a.

Ispunjenje ugovora, dakle, pravilo je. U životu, međutim, nastaju događaji koje ugovorene strane u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogle predvidjeti, a koje mogu utjecati na ugovoreni način ispunjenja obveze, tj. mogu dovesti do nužnosti izmjene ili raskida ugovora. U ovom članku prikazujemo propise koji se odnose na te životne i pravne situacije, te navodimo i pregled sudske prakse.

Pod izrazom ugovor valja razumjeti i one oblike pravnih poslova koje su sudionici obveznih odnosa drukčije nazvali, primjerice sporazum, nagodba ili dogovor. U tom slučaju primjenjuje se načelo da pogrešan naziv (označavanje) nekog pravnog akta ne šteti (falsa nominatio non nocet),jer je bitan sadržaj, a ne naziv pravnog posla.

Postavljamo i jedno aktualno pitanje je li se i tzv. slučaj »švicarski franak« možda mogao rješavati primjenom tih propisa, bez donošenja posebnih zakona.

Ugovorna strana koja ima ovlast zbog promijenjenih okolnosti zahtijevati izmjenu ili raskid ugovora, dužna je o svojoj namjeri obavijestiti drugu stranu čim sazna da su takve okolnosti nastupile, a ako to ne učini, odgovara za štetu koju je druga strana pretrpjela zbog toga jer joj zahtjev nije bio na vrijeme priopćen (čl. 370. ZOO-a).

Opće pravilo o obvezi obavješćivanja druge ugovorne strane i pravo na naknadu štete sadržava čl. 348. ZOO-a.

Prema čl. 369. st. 1. ZOO-a^[3], pretpostavke za izmjenu ili raskid postojećeg, pravno valjanog ugovora su:

Pod tim pretpostavkama, koje se moraju ispuniti kumulativno, ugovorna strana koju pogađaju te okolnosti može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak raskine.Riječ je o clausuli rebus sic stantibus.

Okolnosti zbog kojih se zahtijeva izmjena ili raskid ugovora moraju biti i izvanredne, ali i moraju nastati nakon sklapanja ugovora, tj. one ne smiju postojati u vrijeme sklapanja pravnog posla. Te okolnosti neće biti pravno odlučne ni nakon proteka roka za ispunjenje ugovora, jer dužnik ne može doći u povoljniji pravni položaj zato što je zakasnio s ispunjenjem svoje obveze (st. 3. čl. 369. ZOO-a).

Smatramo da se odredbe o izmjeni ili raskidu ugovora zbog promijenjenih okolnosti primjenjuju na sve dvostrano obvezujuće ugovore, tj. i na naplatne i na besplatne. Naime, jedino kod instituta odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja ZOO izričito propisuje da mora biti riječ o naplatnim ugovorima. Iz toga proizlazi da se, kad takve izričite odredbe nema u čl. 369. ZOO-a, ta odredba odnosi kako na naplatne, tako i na besplatne pravne poslove čija se izmjena ili raskid zahtijeva zbog promijenjenih okolnosti.

Prema čl. 369. st. 2. ZOO-a, izmjenu ili raskid ugovora može zahtijevati strana koja se poziva na promijenjene okolnosti. Međutim, ona se neće moći osnovano pozivati na te okolnosti ako je bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati. U tom slučaju, sud će tužbeni zahtjev odbiti.

Osim toga, prema čl. 372. ZOO-a, strane se mogu ugovorom unaprijed odreći pozivanja na određene promijenjene okolnosti, osim ako je to u opreci s načelom savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

Pri sudskoj ocjeni je li ugovorna strana koja zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati, treba poći ponajprije od okolnosti na koje upućuje čl. 371. ZOO-a, primjerice načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), ali smatramo osobito od čl. 10. ZOO-a, koji uređuje ponašanje sudionika obveznih odnosa u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava. Vidjeti više o tome u nastavku pod međunaslovomOkolnosti značajne za odluku suda.

Zakonom nije izričito popisano, ali iz načela slobode uređivanja obveznih odnosa (čl. 2. ZOO-a) i dispozitivnog karaktera odredaba toga Zakona (čl. 11. ZOO-a) očito je da ugovorne strane suglasnošću volja (sporazumno) mogu izmijeniti postojeći ugovor, obnoviti ga (čl. 145.-149. ZOO-a) ili ga raskinuti (stornirati). Mogućnost sporazumnog raskida (storniranja) ugovora bilježimo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske^[4] Rev-x-251/12 od 20. ožujka 2012. Izbor odluka^[5] 1/13-53 i Rev-x-158/11 od 28. studenoga 2011. Izbor odluka 1/12-89.

Međutim, ako ugovorne strane to ne učine sporazumno, a jedna od njih smatra da postoje pretpostavke za primjenu čl. 369., tada je izmjena ili raskid ugovorazbog promijenjenih okolnosti, moguć pred sudom.^[6]

Propis čl. 369. ZOO-a nije jasan glede puta pravne zaštite, tj. je li riječ o parničnom ili izvanparničnom postupku. Smatramo da izmjenu ili raskid ugovora, kad ugovorne strane o tome ne postignu sporazum, valja zahtijevati tužbom u parničnom postupku. To zato što je parnični postupak temeljni sustav pravne zaštite. Zato se taj put pravne zaštite primjenjuje uvijek kad zakonom nije izričito propisan ili kad s obzirom na prirodu pravnog posla nije predviđen izvanparnični put sudske zaštite.

Aktivno legitimirana je ugovorna strana koja smatra da postoje pretpostavke iz čl. 369. st. 1. ZOO-a. Tužitelj koji nije ugovorna stranka nije aktivno legitimiran zahtijevati izmjenu ili raskid ugovora. Pasivno legitimirana stranka u parnici radi izmjene ili raskida ugovora jest druga ugovorna strana (legitimatio ad causa).

Iz odredbe st. 1. čl. 369. ZOO-a moglo bi se zaključivati da je pravilo da se mora ponajprije pokušati izmjena ugovora, a tek ako za nju nema osnove, dopušten je raskid ugovora.

Ugovor je pravno valjan i proizvodi pravne učinke sve dok ga sud, po tužbi jedne od ugovornih strana, konstitutivnom^[7] presudom pravomoćno ne izmijeni ili raskine. Samo u toj situaciji sud smije donijeti konstitutivnu odluku kojom ugovor raskida ili odnos ugovornih strana drukčije uređuje.

Naime, ako je riječ o raskidu ugovora zbog razloga neispunjenja iz čl. 360.-362. ZOO-a, ugovor se raskida ili po samom zakonu ili jednostavnom izjavom ugovorne strane, a dopuštena je i utvrđujuća (deklaratorna) presuda. Tako i Vrhovni sud u odlukama broj Rev-232/04 od 7. prosinca 2005. i Rev-1057/04 od 4. siječnja 2006. Ugovor se u tim slučajevima nikada ne raskida konstitutivnom presudom.^[8]

Prema čl. 371. ZOO-a, pri odlučivanju o izmjeni ugovora, odnosno o njegovu raskidu sud će se rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), vodeći računa osobito o svrsi ugovora, o podjeli rizika koja proizlazi iz ugovora ili zakona, o trajanju i djelovanju izvanrednih okolnosti kao i o interesima obiju ugovornih strana.

Smatramo važnim primijeniti i čl. 10. st. 1. ZOO-a, prema kojem je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina). Nadalje, prema čl. 10. st. 2. ZOO-a, sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Dakle, u svakom konkretnom slučaju s obzirom na sve činjenične okolnosti sud mora pažljivo ocijeniti je li sudionik u obveznom odnosu postupao na navedeni način, tj. je li u vrijeme sklapanja ugovora bio u mogućnosti uzeti u obzir okolnosti na koje se poziva da su izvanredne i da su nastale nakon sklapanja ugovora odnosno je li ih već u to vrijeme mogao izbjeći ili savladati.

Već smo spomenuli, da se prema čl. 369. st. 2. ZOO-a, strana koja zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora ne može osnovano pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenog za ispunjenje njezine obveze.

Prema čl. 369. st. 4. ZOO-a, kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora, sud neće raskinuti ugovor ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajuće odredbe ugovora pravično izmijene.

Ako bi bila riječ o izmjeni ugovora, to bi, prema stajalištu autorice, zahtijevalo od ugovorne strane koja zahtijeva tu izmjenu da određeno obrazloži u povijesnom dijelu tužbe razloge za takvu izmjenu i u čemu bi ona bila pravična, te da u tužbenom zahtjevu određeno iznese kako bi glasile izmijenjene odredbe ugovora. Time se omogućuje sudu da konstituira nove obveze.

Ako izrekne raskid ugovora (369. st. 5. ZOO-a), sud će na zahtjev druge strane obvezati stranu koja ga je zahtijevala da ovoj naknadi pravičan dio štete koju trpi zbog toga.

Zakon o obveznim odnosima izričito ne spominje kao jedno od svojih načela - načelo pravičnosti (ex aequo et bono).

Time se naglašava da se obvezni odnosi moraju, u pravilu, prosuđivati na temelju zakona i drugih propisa, a samo iznimno i prema pravičnosti. To zato što prema čl. 118. st. 3. Ustava, sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Isto prema čl. 5. Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 28/13 i 56/15).

Suđenje prema pravičnosti pred redovitim sudovima dopušteno je samo ako ZOO ili drugi zakon odnosno propis izravno upućuje na primjenu tog standarda ili je on (neizravno) sadržan u biti nekog pravnog instituta. Zakon o obveznim odnosima izravno upućuje, upravo u čl. 369. st. 4. i 5., na pravni standard pravičnost.

Pravičnost uvelike ovisi o moralnim načelima kojima se sudac ili suci rukovode, njihovu poimanju zakonitosti s jedne i pravičnosti s druge strane, životnom iskustvu sudaca, psihičkim značajkama njihove osobnosti i drugim, najčešće, subjektivnim kriterijima. Zato je važno da sudac ili suci na prosuđivanje spora primijene, koliko je god to moguće, objektivne kriterije, tj. ocijene kako bi u određenoj životnoj i/ili poslovnoj situaciji postupio prosječan čovjek ili profesionalac (trgovačko društvo, ustanova, obrtnik, osoba koja obavlja samostalnu djelatnost ili drugi poduzetnik (arg. ex čl. 10. ZOO-a) i je li to pravično prema drugoj ugovornoj strani. Dakako, valja ocijeniti i vrstu pravnog posla, a osobito je li riječ o potrebi da se popravi nastala šteta.

Cilj bi, morao biti postizanje ravnoteže u obveznim odnosima na koju upućuje načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a. Međutim, standard pravičnosti ne treba isključiti ni pri prosudbi učinaka besplatnih pravnih poslova.

U pravilu, to znači zahtjev sudu da ocijeni sve okolnosti svakog konkretnog slučaja. Od slučaja do slučaja sud mora, dakle, ocijeniti ponašanje, savjesnost, poštenje i dobru vjeru svih sudionika obveznopravnog odnosa i sve druge elemente na koje upućuje čl. 371. ZOO-a.

U slučaju naknade štete, naknađuju se i imovinska i neimovinska šteta (arg. ex čl. 346. st. 1. ZOO-a).

Iz važnih razloga koje mora navesti, uz ostalo i zbog promijenjenih okolnosti, svaka strana ugovora o trgovinskom zastupanju može raskinuti ugovor na neodređeno vrijeme bez otkaznog roka odnosno raskinuti ugovor na određeno vrijeme prije isteka vremena na koje je sklopljen (čl. 829. st. 1. ZOO-a).

Odredbe o izmjeni ugovora sadržava i čl. 366. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 81/15 - proč. tekst - u nastavku teksta: ZVDSP), prema kojem kad dvostrano ili jednostrano obvezni ugovor ne proizvodi pravne učinke zbog suprotnosti načelu jedinstvenosti nekretnine, svaka ugovorna strana, a i treći u korist kojeg je ugovor sklopljen, ima pravo zahtijevati pravednu izmjenu ugovora kojom bi se taj nedostatak otklonio.

Postavljamo i pitanje je li se i tzv. slučaj »švicarski franak« možda mogao rješavati primjenom propisa čl. 369.-371. ZOO-a, bez donošenja posebnih zakona kao što su Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov., br. 102/15) i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Nar. nov., br. 102/15).

Sve vrijeme trajanja ugovora o kreditu potrošači ili korisnici kredita (klijenti banaka) imali su na raspolaganju pravni institut izmjene ili raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti (čl. 369. ZOO-a) - clausula rebus sic stantibus, ali ga očitonisu koristili. Zašto?

Trgovački sud u Zagrebu, koji je bio prvostupanjski sud u tzv. slučaju »švicarski franak«, u presudi poslovni broj 26. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. izrazio je, pozivom na mišljenje Međunarodnog monetarnog fonda,^[9] između ostalog, stajalište da doista nije bio predvidiv takav slijed događaja - koincidencija bez presedana, naime da tri glavne valute (američki dolar, euro i yen) depreciraju, pa takav događaj jest nepredvidiv, a riječ o kretanju tečaja švicarskog franka koji premašuje očekivani blagi do umjereni rast, koji se očekivalo kao potpuno predvidivu posljedicu uvođenja eura na švicarsko gospodarstvo, koji je neočekivani rast doveo do aprecijacije švicarskog franka prema euru od 48 %. 

Razmatranjem presuda Vrhovnog suda broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., nismo pronašli da ti viši sudovi dovode u sumnju takvo utvrđenje odnosno stajalište prvostupanjskog suda.

Čini se da je takvo svima nepredvidivo, kako korisnicima kredita^[10] ili potrošačima^[11] (tj. klijentima banaka) pa čak i bankama kao profesionalcima, ali i Međunarodnom monetarnom fondu, jačanje tečaja švicarskog franka ona izvanredna okolnost koja je nastala nakon sklapanja ugovora, koju ugovorne strane doista nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora. 

Da su ugovorne strane odmah ili neko razumno vrijeme nakon što se utvrdilo da se tečaj »švicarca« penje do neslućenih visina primijenile čl. 369. ZOO-a i da su pravično (sporazumno ili u postupku pred sudom) izmijenile ugovore o kreditu u dijelu u kojem je bila uređena obveza vraćanja kredita, ne bi (vjerojatno) nastale štetne posljedice u onom obujmu kakvom postoje danas i koje prijete da će se u konačnici te posljedice »preliti« i na one koji ni na koji način nisu sudjelovali u tim pravnim poslovima, tj. na sve druge porezne obveznike u državi. Čini se da tu postoji značajan doprinos strana iz ugovora o kreditu sada nastaloj situaciji, za koju se ne može sa sigurnošću predvidjeti kakve bi štetne posljedice mogla imati i za one koji će možebitno naknađivati štetu kao (nekrivi) porezni obveznici. 

No, dakako, riječ je tek o pozivu na razmišljanje i raspravu.

1. Do raskida sudske nagodbe na temelju odluke suda može doći samo u slučaju raskida zbog promijenjenih okolnosti (čl. 369. ZOO-a). U drugim slučajevima do raskida dolazi jednostavnom izjavom ugovorne strane koja ima ovlast raskinuti ugovor ili pak po samom zakonu (čl. 360. ZOO-a).

2. Raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti ne može se dati običnom izjavom jedne ugovorne strane, već je potrebno podnijeti konstitutivnu tužbu kojom se zahtijeva raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti, pa u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva pravni odnos prestaje pravomoćnošću odluke.

3. Jedna od ugovornih strana može se sudu obratiti sa zahtjevom da

ugovor raskine presudom samo u slučaju iz čl. 133. ZOO/91 (sada čl. 369. ZOO-a - nap. a.), kad raskid ili izmjenu ugovora zahtijeva zbog promijenjenih okolnosti. 

4. Kada sud konstitutivnom odlukom raskine ugovor zbog promijenjenih okolnosti, dužan je na zahtjev protivne stranke obvezati stranku koja je zahtijevala raskid ugovora da protivnoj stranci naknadi pravičan dio štete koju ona trpi zbog raskida ugovora. S obzirom na to da je riječ o materijalnoj (sada: imovinskoj - nap. a.) šteti (izmakla korist), sud je dužan iznos (visinu) te štete odrediti prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke i sa zateznim kamatama koje od tada počinju teći.

5. Sudska nagodba može prestati raskidom nagodbe zbog promijenjenih okolnosti.

6. Ako izrekne raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti, sud će na zahtjev druge strane obvezati stranu koja ga je zahtijevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog toga.

7. Okolnost da su nakon sklapanja ugovora pogoršani uvjeti obavljanja obrtničke djelatnosti zbog jake konkurencije i slabe kupovne moći te općenito teške gospodarske situacije nije izvanredna okolnost nastala nakon sklapanja ugovora koja se ne bi mogla predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, a zbog koje bi jedna ugovorna strana mogla zahtijevati izmjenu ili raskid ugovora.

8. Zbog promijenjenih okolnosti ugovor se može raskinuti samo odlukom suda.

9. Nastupanje okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora nema kao posljedicu raskid ugovora po samom zakonu ili na temelju izjave zainteresirane ugovorne strane. To može biti razlog za sudski raskid ugovora. Tužbenim zahtjevom ne zahtijeva se da sud raskine predmetni kupoprodajni ugovor. Stoga nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je predmetni ugovor raskinut, a s tim u vezi niti zahtjev za isplatu 20.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti na ime vraćanja kupoprodajne cijene.

10. Na temelju čl. 133. ZOO/91 (sada čl. 369. ZOO-a - nap. a.) ugovor se ne može osnovano raskinuti izjavom samo jedne ugovorne strane. Odredbe čl. 133. i 134. ZOO/91, na kojima se temelji pobijana odluka, uređuju raskid ili izmjenu ugovora zbog promijenjenih okolnosti. Tužba u smislu odredbe čl. 133. ZOO/91 po svojoj je prirodi konstitutivna tužba. Zato se tom tužbom zahtijeva raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti, dakle traži se ukidanje (prestanak) postojećeg pravnog odnosa. Na temelju takve tužbe sud može donijeti presudu kojom mijenja odnosno raskida postojeći pravni odnos. Taj pravni odnos u slučaju raskida prestaje tek odlukom suda, što znači da odluka suda ima konstitutivni značaj. Prema tome, ugovorna strana koja se poziva na promijenjene okolnosti može zahtijevati da sud donese odluku o tome hoće li se ugovor raskinuti, a ugovor se tada raskida (prestaje) odlukom suda, a ne izjavom te ugovorne strane o raskidu.

11. Raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti može se zahtijevati samo konstitutivnom tužbom u povodu koje sud može konstitutivnom presudom odlučiti o raskidu tog pravnog odnosa. To zato što se takvom tužbom zahtijeva ukidanje odnosno izmjena postojećeg pravnog odnosa.

12. Ocijenjeno je da povećanje konkurencije na tržištu ugostiteljskih usluga i pad kupovne moći nakon sklapanja ugovora o zakupu ugostiteljskog objekta nisu takve okolnosti koje zakupnik nije mogao predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora.

13. O raskidu ugovora zbog promijenjenih okolnosti ne može se raspravljati kao o prethodnom pitanju, već samo ako je postavljen tužbeni ili protutužbeni zahtjev za raskid ugovora.

14. Kad ni jedna od ugovornih strana nije zahtijevala pravednu izmjenu ugovora kojom bi se otklonio nedostatak u smislu čl. 366. st. 4. ZVDSP-a, ugovori ne proizvode pravni učinak.

15. Odluka o povlačenju i poništenju dionica koja je donesena nakon što su dionice na temelju ugovora o kupnji prenesene na kupca nije razlog za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

16. Svrha ugovora o prodaji na strani kupca je stjecanje vlasništva stvari odnosno prava koji su predmet prodaje. Ta je svrha ostvarena u trenutku stjecanja. Stoga naknadno nastupjele okolnosti ne mogu utjecati na ostvarenje svrhe ugovora, kad je ona već ostvarena, te one nisu razlog za raskid ili izmjenu ugovora pozivom na odredbu čl. 133. st. 1. ZOO/91.

17. Raskid ugovora ne može se osnovano zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti. Tuženica, kako sama navodi, od puberteta boluje od skolioze, pa je kao liječnica mogla znati i uzeti u obzir da joj specijalizacija iz patološke anatomije ugrožava zdravstveno stanje, što znači da se, sve da i nije otkazala ugovor o radu, na promijenjene okolnosti (pogoršanje zdravstvenog stanja) ne bi mogla s uspjehom pozvati.

18. Rat i raspad SFRJ, nakon sklapanja ugovora, mogu se tretirati kao promijenjene okolnosti zbog kojih je moglo doći do raskida ugovora pod pretpostavkama iz čl. 133.-136. ZOO/91.

19. Cijena stanova tužiteljima je u vrijeme sklapanja ugovora bila poznata, pa su je mogli uzeti u obzir. Zato nema pretpostavki za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

20. Budući da su stranke ispunile obveze preuzete kupoprodajnim ugovorom, tuženik - protutužitelj ne može se osnovano pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenog za ispunjenje njegove obveze.

21. Ne može se osnovano raskinuti izvansudska nagodba o dodjeli na trajno korištenje zamjenskog stana za eksproprirane nekretnine, koja je u cijelosti ostvarena.

22. Povećanje cijene usluge smještaja u dom nije promijenjena okolnost zbog koje se može zahtijevati raskid ugovora, jer nije riječ o okolnosti koja se u vrijeme sklapanja ugovora nije mogla uzeti u obzir. 

23.Promjena propisanih kamatnih stopa nije okolnost koju banka kao ugovorna strana iz ugovora o deviznom štednom ulogu nije mogla predvidjeti. Članak 133. st. 2. ZOO/91 propisuje da se raskid ugovora ne može zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći i savladati. Tuženik - protutužitelj je banka, dakle pravna osoba u djelatnost koje ulazi upravo i sklapanje ugovora o novčanom depozitu, pa je u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio dužan uzeti u obzir i mogućnost promjene politike kamatnih stopa te možebitno ugovoriti i promjenjivost kamatne stope, čime bi izbjegao štetne posljedice ugovora. Kako on to, međutim, nije učinio, nema ovlast ni zahtijevati da se ugovor raskine zbog promijenjenih okolnosti pozivajući se pritom na smanjenje svojih kamatnih stopa.

24. Banka kojoj je posao, između ostaloga, i odobravanje kredita, svoj propust unijeti odredbe o revalorizaciji kamatne stope u odobrenom stambenom kreditu ne može osnovano isticati kao razlog za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti ili za poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja. Što se tiče poništenja zbog navedenog prekomjernog oštećenja, valja upozoriti na dio odredbe st. 1. čl. 139. ZOO/91 (sada čl. 375. ZOO-a - nap. a.) prema kojoj oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora tek ako u vrijeme sklapanja ugovora nije znala niti je mogla znati za pravu vrijednost. Doista se ne može prihvatiti stajalište koje bi upućivalo na to da banka (pravna osoba kojoj je posao i da daje zajmove odnosno odobrava kredite) nije mogla znati što za njezino poslovanje znači unošenje ili neunošenje u ugovor o kreditu odredbe o revalorizaciji kamata. Prema tome nema ni pretpostavki za poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja.

25. U inflatornim uvjetima pad vrijednosti novca nije okolnost zbog koje se može zahtijevati raskid ugovora.

24. Stranka kojoj je otežano ispunjenje ugovora zbog promijenjenih okolnosti može osnovano zahtijevati od suda samo raskid ugovora, a ne mijenjanje uvjeta ugovora.

26. Strana koja je u roku za ispunjenje ugovora ispunila svoju ugovornu obvezu ne može zahtijevati raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

27. Emotivna preosjetljivost na promjenu okoline i drugo u vezi sa studijem nije razlog za raskid ugovora (o plaćanju školarine) kad su te okolnosti postojale i prije sklapanja ugovora pa ih se moralo uzeti u obzir.

28. Promjena pravnog stajališta sudske prakse nije promijenjena okolnost zbog koje bi se osnovano mogao zahtijevati raskid ugovora.

29. Pravomoćno odbijanje tužbenog zahtjeva da se zbog promijenjenih okolnosti raskine ugovor nije zapreka da se istim zahtjevom pokrene nova parnica zbog naknadno promijenjenih okolnosti.

30. Raskid ili izmjena ugovora zbog promijenjenih okolnosti ne može se osnovano zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti (čl. 133. st. 2. ZOO/91, sada čl. 369. st. 2. ZOO-a - nap. a.).

[1]Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11 - čl. 9. Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza i br. 78/15 - u nastavku teksta: ZOO.
[2] U literaturi se navodi da premda je načelo pacta sunt servanda (»sporazume treba poštovati«) konačno oblikovano tek u srednjovjekovnoj znanosti kanonskog prava, drevne rimske začetke toga načela nalazimo već u obećanju antičkoga rimskog pretora: pacta conventa servabo.[2] Tako Petrak, Marko, Pacta sunt servanda, Informator, br. 5796/09, str. 3.
[3] Pravnu materiju izmjene ili raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti prijašnji Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - u nastavku teksta: ZOO/91) uređivao je u čl. 133.
[4] U nastavku teksta: Vrhovni sud.
[5]Izbor odluka - Izbor odluka, izdanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Prvi broj označuje redni broj, broj iza kose crte godinu izlaska tog izdanja, a broj iza crtice stranicu u tom izdanju.
[6] Tako Vrhovni sud u Odluci Rev-1505/02 od 8. prosinca 2004. Izbor odluka 1/05-22 i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-6320/07 od 14. rujna 2010. Izbor odluka 1/12-90.
^[7] Tako Vrhovni sud, Rev-19/06 od 21. ožujka 2006. i Rev-1505/02 od 8. prosinca 2004. Izbor odluka 1/05-22.U tom smislu i odluka Vrhovnog suda, Revt-37/08 od 1. listopada 2008.
[8] O tome detaljnije vidjeti u Crnić, Ivica, Zakon o obveznim odnosima, peto izdanje, naklada Organizator, Zagreb, 2012., str. 592-612.
[9] Stranica 162. presude tog suda.
[10] Prema čl. 357.a st. 2. Zakona o kreditnim institucijama, korisnik kredita je fizička osoba koja obavlja djelatnost slobodnih zanimanja, obrtnik, trgovac pojedinac i nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva.
[11] Prema čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja.
[12] Dio sudske prakse koja se odnosi na čl. 369., objavljene do 2008., preuzet je, uz dopuštenje autora, iz knjige Ivice Crnića, koju smo naveli u literaturi uz ovaj članak.