U članku analiziramo slučaj iz sudske prakse u kojem su sudovi odlučivali u radnom sporu, u kojem je predmet tužbenog zahtjeva bilo potraživanje naknade suca općinskog suda za obavljanje poslova pasivnih dežurstava, a prema odredbama Obiteljskog zakona (Nar. nov., br.116/03, 17/04, 136/04, 107/07 i 61/11), obavljenih nakon redovitog radnog vremena. Radilo se o pasivnom dežurstvu prema rasporedu koji je bio određen rješenjem predsjednika općinskog suda, a koje je obvezujuće prirode. Problem je bio u tome da za poslove pasivnog dežurstva, za utuženo razdoblje, u konkretnom slučaju, nije bio donesen podzakonski propis koji bi na nedvojben način određivao pravo i visinu naknade sudaca za takva dežurstva u radne dane, dane tjednog odmora i blagdane.