Da bi država mogla financirati brojne aktivnosti i mjere iz svoje nadležnosti, mora raspolagati sredstvima kojima će podmiriti troškove javnih rashoda iz djelokruga rada, utvrđenih Ustavom, zakonima i drugim propisima. Najznačajniji izvor prihoda kojima se ti rashodi financiraju su porezi. Primjenom poreza ubire se 80 i više postotaka svih javnih prihoda. Osnovna je uloga poreza danas, kao i prije, financiranje javnih rashoda. Porezi su se u praksi potvrdili i kao izuzetno operativan i učinkovit instrument za ostvarivanja brojnih nefiskalnih ciljeva, kao što su, primjerice, ekonomski, socijalni, politički, ekološki, pronatalitetni i dr.

Porezi su ne samo sastavni dio socioekonomskog i političkog sustava, nego su i izraz i odraz tog sustava. Korištenje poreza nema, odnosno ne bi trebalo i smjelo imati neku vlastitu logiku, dinamiku i smjer razvoja. Visina poreznog opterećenja nije rezultat proizvoljnih, neutemeljenih odluka nositelja porezne politike, nego je određena vrstom i veličinom javnih rashoda. Smanjenjem tih rashoda može se smanjiti i visina poreznog opterećenja i vice versa. Za poreze se može reći da su jedna od dviju strana medalje financijske aktivnosti države. Oni nisu sami sebi svrha, ne egzistiraju u nekom vakuumu, već služe podmirenju javnih rashoda i ostvarenju neki od nefiskalnih ciljeva politike države.

Već i površna analiza strukture javnih rashoda kod nas, upućuje na zaključak o postojanju osjetnih razlika u odnosu na tu strukturu u većem broju suvremenih država. Te su razlike tako velike da se može govoriti o specifičnosti našeg sustava javnih rashoda, a one se očituju u postojanju nekih rashoda koje druge države nemaju, snažno utječu na njihovu visinu, pa samim tim i na visinu poreznog opterećenja. Tu, ponajprije, treba spomenuti Domovinski rat i njegove posljedice (obnova i izgradnja porušenih stambenih, gospodarskih, kulturnih i sakralnih objekata, široka paleta povlastica koje uživa (preko)brojna braniteljska populacija), pa velik broj umirovljenika i korisnika invalidskih mirovina … i sl. Na strukturu javnih rashoda i njihovu visinu, nemali utjecaj imala je i izuzetno loše provedena pretvorba i privatizacija, što je imalo za posljedicu - između ostalog, nestanak velikog broja radnih mjesta, kao i eksploziju umirovljeničke populacije. Posebno treba spomenuti osjetno povećanje broja prijevremeno umirovljenih osoba. U relativno kratkom vremenskom razdoblju, broj umirovljenika enormno je povećan, a Republika Hrvatska može se »pohvaliti« da ima jednu od najmlađih umirovljeničkih populacija.

Na visinu javnih rashoda kod nas, značajan utjecaj ima velika, prema nekima prekobrojna, troma javna uprava, neadekvatan teritorijalni ustroj zemlje (556 jedinica lokalne samouprave, od čega 127 gradova i 429 općina kao i 20 županija + Grad Zagreb), veliki razmjeri porezne evazije, nedovoljno određeni kriteriji, pa onda i upitna opravdanost dodjele subvencija, poticaja i socijalne pomoći, visoki materijalni rashodi u nekim tijelima državne uprave i sl. Struktura javnih rashoda kod nas, u odnosu na tu strukturu u drugim zemljama, razlikuje se i u financiranju Crkve.

Svjedoci smo da se nedovoljno čini da se ti rashodi smanje, pa samim time da se smanji i porezno opterećenje. Globalna financijska i ekonomska kriza pridonijela je da se pokažu razni nedostaci u gospodarstvu i društvu koji su kod nas godinama bili prisutni, ali su bili ignorirani, prikrivani, minorizirani. Tu, ponajprije, treba spomenuti korupciju prisutnu na svim razinama i takvih razmjera i oblika da se doima kao umotvorina maštovitog autora znanstvene fantastike. Među domaćim uzrocima ekonomske krize, u čijem se prevladavanju tek stidljivo naziru neki elementi, treba spomenuti i lošu poduzetničku klimu, sporost pri dobivanju raznih dozvola, rođački mentalitet, prednost političke podobnosti pred stručnošću i sl.

Da bi se anulirali ili bar ublažili neki od uzroka ekonomske krize, odnosno da bi se prevladale njezine posljedice, nužno je ukloniti prepreke koje su se ispriječile nužnom gospodarskom oporavku. Stječe se dojam da se više govori, ali manje radi na tome, da se uklone ili izbjegnu (daljnje) slabosti, da se nadležni iscrpljuju u traženju »Pedra«, umjesto da se što prije osmisle i - što je daleko važnije, primijene novi modaliteti ponašanja, da se (loša) postojeća rješenja nadomjeste onima koja će opravdano i realno predstavljati temelj za nužan zaokret prema smanjenju nezaposlenosti, povećanju stranih ulaganja, gospodarskom rastu. U tom smislu ne bi bilo na odmet, u raspravama o tome kako što brže i bezbolnije izaći iz ekonomske krize, prisjetiti se i parafrazirati poznatu sentenciju trećeg predsjednika SAD-a Thomasa Jeffersona, prema kojoj je puno važnije odgovoriti na pitanje kako ćemo se izvući iz gliba u kojem se nalazimo, negoli tražiti razloge zbog kojih smo u njega upali. Utvrditi da je ekonomsko stanje u zemlji izuzetno loše, da je nužno poduzimanje raznih nepopularnih mjera (»bolnih rezova«), da treba hitno smanjiti rashode države, da je neizbježno suziti neka prava pojedinim skupinama i sl., a da se ništa ne čini da bi se uočeni nedostaci uklonili, ne rješava probleme s kojima smo suočeni. Sami po sebi ti se nagomilani problemi ne će riješiti. Dapače, odlaganjem njihovog rješavanja, problemi se povećavaju, a njihovo se rješavanje usložnjava.

Uz postojeće javne rashode, na vidiku su i novi, koji se ne mogu zaobići niti se njihovo izvršenje može prolongirati na dulji rok. To su obveze koje su povezane s našim članstvom u NATO savezu, većim izdvajanjem za poboljšanje materijalnog položaja MUP-a, većim izdvajanjima za potrebe poboljšanja materijalnog položaja zdravstva, obrazovanja i financiranja znanosti. Stoga se kao logično nameće pitanje može li se i kako smanjiti porezno opterećenje, kad je poznato da će proračunski deficit u ovoj godini iznositi oko 20 milijardi kuna, odnosno više od 6% BDP-a, a da u sljedećoj godini na ime otplate vanjskog duga treba osigurati golema sredstva.

Više je nego sigurno da nema političke stranke, interesne skupine, zaposlenih osoba ili umirovljenika, gospodarskih subjekata, koji nisu svjesni izuzetne uloge poreza u životu pojedinca i društva u cijelosti, što je - konačno, uvjerenje prisutno i u širokoj javnosti. Međutim, svjedoci smo da se u ovoj izbornoj godini čelnici većih političkih stranaka libe podrobnije raspravljati o pojedinim porezima kao i funkcioniranju sustava oporezivanja u cijelosti. U pravilu je njihova rasprava o porezima ograničena na isticanje nekih poreznih načela, kao, primjerice, načela ravnomjerne raspodjele poreznog opterećenja i pravednosti u oporezivanju kao i na iznošenje ezoteričnih, ničim konkretiziranih prijedloga o smanjenju troškova rada, izuzimanju od oporezivanja reinvestirane dobiti, pa o poreznim olakšicama na novozaposlene osobe. Može se očekivati da o porezima ne će biti više govora ni u danima koji su preostali do izbora. Političari su svjesni da rasprava o porezima, pogotovo ako se predlažu neke značajnije promjene u oporezivanju u smjeru uvođenja novog (novih) poreza ili povećanja poreznog opterećenja, primjenom postojećih poreza, nije preporučljiva, »lukrativna« tema u predizbornom nadmetanju, čak i onda kad se takve promjene mogu zagovarati i braniti čvrstim argumentima.

U članku »Je li nam nužna mala porezna reforma«, objavljenom u Informatoru, br. 5970 od 25. svibnja 2011., iznijeli smo argumente koji govore o nemogućnosti smanjenja poreznog opterećenja, o potrebi velike suzdržanosti pri novom zaduživanju države kao i namicanju sredstava za smanjenje proračunskog deficita rasprodajom ne samo preostalog obiteljskog srebra, nego možebitno i zlata (vode, šume, poljoprivredno zemljište, izvori energije). Založili smo se da se sustav oporezivanja proširi tako, da se oporezivanjem obuhvate i kamate, dividende, kapitalni dobici, neki dijelovi imovine, te da se preispitaju neka od postojećih rješenja u sustavu oporezivanja. U međuvremenu nije došlo do najavljenog i očekivanog gospodarskog oporavka. Štoviše, na obzoru su se nadvili tamni oblaci koji se približavaju, pa je potrebno organizirati obranu od štetnih posljedica koje oni donose. Porezne mjere koje su navedene u spomenutom članku (više) nisu dovoljne da bi se sanirale postojeće slabosti i ograničila mogućnost pojave novih, niti se mogu brzo realizirati. Budući da se mjere gospodarskog oporavka, predviđene u programima političkih stranaka ne mogu konkretizirati odmah, neposredno poslije izbora, i budući da je potrebno određeno vrijeme da se realiziraju i pridonesu gospodarskom rastu, bit će potrebno da se za taj interval osigura izdašan izvor javnih prihoda koji se može u relativno kratkom roku početi koristiti. Umjesto priželjkivanog smanjenja poreznog opterećenja, nameće se potreba donošenja krajnje nepopularne odluke - povećanje tog opterećenja.

Nova Vlada, koja će biti formirana poslije izbora, bit će suočena s problemom donošenja proračuna za 2012. Tom će se prilikom morati iscrpno raspraviti o proračunskim rashodima, o smanjenju postojećih i nekih novih rashoda, kao i o izvorima i visini javnih prihoda kojima će se ti rashodi podmiriti. Budući da Vlada ne će imati potrebnog manevarskog prostora, tj. vremena za brzo smanjenje proračunskih rashoda (za smanjenje broja zaposlenih u državnoj upravi, racionalizaciju mreže jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, revidiranje liste korisnika povlaštenih mirovina, ocjenu opravdanosti vrste i visine poticaja, subvencija i socijalnih naknada), izlaz treba tražiti u povećanju poreznog opterećenja. I budući da je za uvođenje i ubiranje nekog novog poreza, primjerice, onog na dividende, kamate te možebitno na neke druge objekte oporezivanja potrebno određeno vrijeme, pogodan izvor novih prihoda može se tražiti i naći u PDV-u.

Povećanjem stope PDV-a javni se prihodi mogu, u doslovnom smislu riječi, povećati preko noći, od danas na sutra, u respektabilnom iznosu od stotina milijuna, pa i nekoliko milijardi kuna - ovisno o povećanju te stope. Stoga, među svim drugim rješenjima, od kojih se ni jedno ne može ocijeniti dobrim, kao najmanje loše - iako ni izbliza poželjno, odnosno idealno, nolens-volens nameće se povećanje stope PDV-a. No, to bi povećanje trebalo biti praćeno i povećanjem nekih trošarina, povećanjem broja poreznih razreda, povećanjem maksimalne i smanjenjem minimalne stope poreza na dohodak te povećanjem iznosa neoporezivog dijela dohotka, čime bi se utjecalo na smanjenje, odnosno ublažavanje regresivnosti PDV-a. Pri raspravi o povećanju stope PDV-a treba razmotriti godinama ponavljan zahtjev za uvođenjem snižene stope pri oporezivanju u turizmu i nekih proizvoda najšire potrošnje.

Posebno valja naglasiti da bi primjena povećane stope PDV-a - svojevrsne slamke spasa - trebala biti vremenski limitirana i tretirana kao nužna premosnica u vremenu u kojem bi investiranje u nove i modernizaciju postojećih proizvodnih objekata, povećanje broja zaposlenih, smanjenje javnih rashoda, racionalizacija raspolaganja sredstvima proračuna, veća financijska disciplina, smanjenje porezne utaje, preispitivanje nekih mirovina i visine primanja nekih skupina korisnika proračunskih prihoda, promjene u području radnog zakonodavstva i dr., trebalo omogućiti i osigurati smanjenje poreznog opterećenja, pa tako i smanjenje stope PDV-a.

Gotovo da se sa sigurnošću može pretpostaviti da nitko ne će pozdraviti ideju o povećanju stope PDV-a. Ni autor ovog članka nije mislio da će ne samo prihvatiti, nego i zagovarati ideju o povećanju stope PDV-a, pa čak i pod uvjetom da je to povećanje vremenski ograničeno. Treba očekivati da će se mnogi - s pravom, obrušiti na ideju o povećanju stope PDV-a, a samim tim i na posljedično povećanje cijena oporezovanih proizvoda i usluga.

Kao što je istaknuto, privremeno povećanje stope PDV-a u uvjetima kad na vidiku nema boljeg poteza u situaciji u kojoj se nalazi naše gospodarstvo i društvo, ocjenjujemo kao najmanje lošu mjeru u trenutku kad je najhitnije potrebno poduzeti rezolutne i djelotvorne korake na putu prema poboljšanju postojećih prilika pa, stoga, smatramo da bi pri opredjeljenju za privremeno povećanje stope PDV-a bilo ne samo poželjno, nego i potrebno, osigurati širi konsenzus u društvu. Okolnosti su takve, da postoje i te kako opravdani razlozi da se bar ovom prilikom zatome netrpeljivosti, neslaganja, odustane od uvreda i niskih udaraca, čega je bilo u izobilju u predizbornim nadmetanjima, a neke (sitne) osobne, grupne i stranačke interese podredi općem interesu. Pa zar se postizanje konsenzusa svih na koje se to odnosi, o nekim doista kardinalnim pitanjima, smije i može izroditi u nemoguća misiju? Smije li nemogućom misijom biti ocijenjeno nastojanje da se stvore (pred)uvjeti za smanjenje defetizma, osjećaja bespomoćnosti i beznadnosti, da se osnaži odlučnost da vlastitim snagama i bez pomoći drugih u razumnom roku, možemo riješiti nagomilane probleme s kojima smo i predugo konfrontirani. Nikako se ne bismo mogli složiti s idejom da je prihvatljivije u tim nastojanjima pribjeći novom (i novom) zaduženju države ili, pak, prodaji dobara, preostalih u vlasništvu države, od strateškog nacionalnog interesa?