Stručno osposobljavanje za rad, kako je bilo uređeno odredbama Zakona o radu (Nar. nov., br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), a prije stupanja na snagu Zakona o poticanju zapošljavanja (Nar. nov., br. 57/12 i 120/12), bilo je jedan relativno kvalitetan radnopravni institut, koji je otvarao mogućnost realnog povećanja zaposlenosti u situaciji kad potencijalni radnik ne ispunjava posebne uvjete za zasnivanje radnog odnosa. Donošenjem Zakona o poticanju zapošljavanja, prema autorovu mišljenju, stručno osposobljavanje za rad pretvorilo se u jedan neprihvatljivi institut, kako radnicima ili potencijalnim korisnicima, poslodavcima tako i javnoj službi za zapošljavanje. Zadiranjem u osnovne elemente, poput nenaplatnosti rada osoba koje obavljaju stručno osposobljavanje za rad, uništen je smisao samog instituta i stvoren nepotreban nered na ionako zagušenom tržištu radne snage. Zbog činjenice da se ugovor o stručnom osposobljavanju ne može sklopiti slobodnom voljom radnika i poslodavca, bez dopuštenja i nadzora javnog tijela, autor smatra da je takvo uređenje stručnog osposobljavanja za rad neustavno.