Svaki skupi i dalekosežni javni projekt zahtijeva temeljitu pripremu, jasno definiranje ciljeva, metoda, sredstava i rokova te sveobuhvatnu analizu koristi i troškova. Uvođenje jedinstvenog informatičkog sustava za upravljanje sudskim predmetima (eSpis) zasigurno je jedan takav javni projekt, međutim, čini se da njegovo polazište nije bila sveobuhvatna analiza koristi i troškova, već pretpostavka da ekstenzivna informatizacija sama po sebi pridonosi većoj učinkovitosti poslovanja sudova, kao i da (u složenim političkim prilikama pristupnih pregovora s Europskom unijom, u kojima je »Poglavlje 23: Pravosuđe i ljudska prava« bilo posebno osjetljiva točka), uz druge usvojene strateške smjernice reforme pravosuđa, ona predstavlja izraz pozitivnogpolitičkog nastojanja koje će kao takvo biti i honorirano od naših europskih partnera. No, apstrahiramo li politički aspekt projekta eSpis te analiziramo ekonomskom logikom (koja se koristi kategorijama racionalnosti, učinkovitosti i ekonomičnosti) što smo dobili, a što izgubili uvođenjem eSpisa, mogli bismo doći do zaključaka vrijednih za daljnje strateške procjene optimalnog razvoja i uporabe informatičko-komunikacijske tehnologije u poslovanju sudova. U ovom članku pokušavamo formulirati grubi koncept takve analize i ponuditi određene orijentacijske zaključke, uz isticanje nužnosti i provedbe iscrpne i sveobuhvatne cost-benefit analize.