Povod za pisanje ovog teksta je Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III- 5449/2013 od 13. siječnja 2014. godine, u kojoj je Ustavni sud, pod utjecajem prakse Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ECHR), u odnosu na Republiku Hrvatsku preispitao svoja prijašnja stajališta vezana uz članak 5. stavak 4. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - u nastavku teksta: Konvencija). Naime, člankom 5. Konvencije uređeno je pravo na slobodu i sigurnost koja u stavku 1. utvrđuje da svatko ima pravo na slobodu i sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u slučajevima koji su navedeni u stavku 1. članka 5. i u postupku propisanom zakonom. Stavkom 4. članka 5. Konvencije utvrđena je pravna zaštita onog tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem, a to je bilo nezakonito, o čemu pišemo u ovom članku, u povodu navedene Odluke Ustavnog suda.