Na poziv Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije predvođenog komandantom, Josipom Brozom Titom, u Bihaću (BiH), na svom Prvom zasjedanju, održanom 26. i 27. studenoga 1942. utemeljeno je Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, skraćeno AVNOJ, kao općenarodno i općepolitičko predstavništvo Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije. Zbog vanjskopolitičkih razloga, AVNOJ nije konstituiran kao zakonodavno tijelo i vrhovno tijelo vlasti, ali je nakon osnivanja funkcionirao u tom svojstvu. Na Prvom zasjedanju prihvaćeni su: Rezolucija o osnivanju AVNOJ-a, Rezolucija o organizaciji AVNOJ-a te Proglas AVNOJ-a narodima Jugoslavije. Prema Rezoluciji o osnivanju, osnovni zadatak AVNOJ-a „bit će dalje razvijanje jedinstvenosti napora svih naroda Jugoslavije za izvojevanje konačnog oslobođenja za sve njih i za stvaranje uvjeta za punu njihovu slobodu i ravnopravnost u oslobođenoj bratskoj zajednici, koju nitko neće moći razoriti jer će se iskovati u ognju zajedničke borbe.“ ^[1]

Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, održanom 29. i 30. studenoga 1943. u Jajcu (BiH), AVNOJ je konstituiran kao vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo Jugoslavije. I na tom zasjedanju izdan je Proglas narodima Jugoslavije te je usvojena Deklaracija Drugog zasjedanja AVNOJ-a, prema kojoj je odlučeno:

„1. da se Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije konstituira u vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo Jugoslavije, kao vrhovni predstavnik suvereniteta naroda i države Jugoslavije kao cjeline i da se uspostavi Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, kao tijelo, sa svim obilježjima narodne vlade, preko kojega će Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije ostvarivati svoju izvršnu funkciju;

1. da se izdajničkoj, jugoslavenskoj izbjegličkoj „vladi“ oduzmu sva prava zakonite vlade Jugoslavije, a napose da predstavlja narode Jugoslavije ma gdje i ma pred kim;
2. da se pregledaju svi međunarodni ugovori i obaveze koje su u inozemstvu u ime Jugoslavije sklopile izbjegličke „vlade“ u cilju njihovog poništenja ili ponovnog sklapanja, odnosno odobrenja i da se ne priznaju međunarodni ugovori i obveze koje bi u buduće u inozemstvu eventualno sklopila izbjeglička takozvana „vlada“;
3. da se Jugoslavija izgradi na demokratskom federativnom principu kao državna zajednica ravnopravnih naroda;
4. da se svi ti zaključci formuliraju u posebnim odlukama.^[2]

Osim odluka AVNOJ-a kojima su razrađeni zaključci iz Deklaracije, izabrano je Predsjedništvo AVNOJ-a (predsjednik je bio dr. Ivan Ribar, a jedan od potpredsjednika Antun Augustinčić, hrvatski kipar), na prijedlog slovenske delegacije donesena je Odluka o uvođenju naziva Maršala Jugoslavije u Narodnooslobodilačkoj vojsci, koji je Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo Josipu Brozu Titu, kao i Odluka o priključenju Slovenskog primorja, Beneške Slovenije, Istre i hrvatskih i jadranskih otoka Jugoslaviji kojom je AVNOJ potvrdio Odluku Slovenskog narodnog osvobodilnog odbora (plenuma Osvobodilne fronte) o priključenju Slovenskog primorja i svih anektiranih dijelova Slovenije slobodnoj Sloveniji u federativnoj Jugoslaviji i Odluku Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i anektiranih dijelova Hrvatske i hrvatskih jadranskih otoka slobodnoj Hrvatskoj u federativnoj Jugoslaviji.^[3]

[1]    Izvor: http://www.znaci.net/zb/4_2_11_2.pdf (prilagođeno hrvatskom jeziku), pristupljeno, 23. studenoga  2020.
[2]    Ibid.
[3]    Vidi Vremeplov u Informatoru, br. 6645 od 21. rujna 2020.