Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta donijelo je 2013. i 2014. Pravilnike o uvjetima i načinu ostvarivanja prava na državnu stipendiju.^[1] U studenom 2014. temeljem najnovijeg Pravilnika kojim je prestao vrijediti Pravilnik iz 2013. raspisan je Natječaj za državne stipendije studentima.^[2]Pravilnik i Natječaj postavljaju dva opća uvjeta za dobivanje stipendije - prvi je hrvatsko državljanstvo, a drugi je da student mora studirati na visokom učilištu u Republici Hrvatskoj. U članku, stoga, propitujemo oba uvjeta iz perspektive europskog prava te postavljamo dva pitanja. Prvo, moraju li stipendije pod jednakim uvjetima biti dostupne hrvatskim državljanima i državljanima drugih država članica? Drugo, treba li se pod jednakim uvjetima stipendirati studij na sveučilištima u Republici Hrvatskoj kao i na sveučilištima u drugim državama članicama?

Europska unija u području obrazovanja ima samo komplementarne ovlasti na temelju kojih može podupirati, koordinirati ili dopunjavati djelovanja država članica,^[3] a države članice imaju ovlast i odgovornost organiziranja obrazovnih sustava.^[4] Međutim, nacionalni sustav obrazovanja ipak mora biti usklađen s europskom pravnom stečevinom, posebice s pravom unutarnjeg tržišta i europskog građanstva. Ugovor o funkcioniranju Europske unije (u nastavku teksta: UFEU) jamči četiri temeljne slobode - slobodu kretanja roba, osoba, usluga i kapitala. Da bi se ostvarile te slobode zabranjene su sve mjere država članica, ali i same Unije, kojima bi se znatno ometalo njihovo izvršavanje (Dassonville,^[5]Bosman,^[6]Gebhard,^[7]Säger,^[8]C. v. France^[9]). Nadalje, Ugovor o Europskoj uniji (u nastavku teksta: UEU) daje svim državljanima država članica Europske unije status europskih građana (čl. 20. UEU-a) koji uključuje niz prava poput prava na slobodno kretanje i boravak unutar Unije (čl. 20. st. 2. (a) i 21. UEU-a), a izričito se zabranjuje diskriminacija temeljem državljanstva (čl. 18. UEU-a). Sve te odredbe imaju izravan učinak i nadređene su nacionalnom pravu. Stoga sve mjere države članice, pa tako i one u području obrazovanja i stipendiranja, moraju biti u skladu s tim odredbama.

Također, europsko sekundarno pravo često podrobnije regulira pojedina područja unutarnjeg tržišta i europskog građanstva. Za pitanje studentskih stipendija relevantan je članak 7. stavak 1. Uredbe 492/2011^[10](bivše Uredbe 1612/68^[11]) prema kojem se »prema radniku koji je državljanin države članice ne smije ..., zbog njegova državljanstva, u drugoj državi članici postupati drukčije nego što se postupa prema domaćim radnicima«, a prema stavku 2. takav radnik »uživa jednake socijalne i porezne povlastice«. Nadalje, za stipendije je bitna Direktiva 2014/38/EZ o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice.^[12]Članak 24. Direktive postavlja zahtjev jednakog postupanja, propisujući da »svi građani Unije koji na temelju ove Direktive borave na području države članice domaćina imaju pravo na jednako postupanje kao prema državljanima te države članice unutar okvira Ugovora«, a »to pravo se proširuje i na članove obitelji koji nisu državljani države članice, a imaju pravo boravišta ili stalnog boravišta«. Stavak 2. istog članka dopušta iznimku od načela jednakog postupanja navodeći da »država članica domaćin nije ... prije stjecanja prava stalnog boravišta, dužna dodijeliti pomoć za uzdržavanje tijekom školovanja, uključujući strukovno osposobljavanje u obliku studentskih stipendija ili studentskih zajmova osobama koje nisu radnici, samozaposlene osobe, osobama koje zadržavaju taj status i članovima njihovih obitelji«.

U više je slučajeva Sud pravde Europske unije interpretirao navedene odredbe Ugovora i sekundarnog prava u predmetima koji su se odnosili na studentske stipendije. Radilo se o izravnim tužbama Europske komisije protiv države članice ili o prethodnim pitanjima nacionalnih sudova koji su sumnjali da su pravila o dodjeli stipendija suprotna europskom pravu, pa su tražili od Europskog suda dodatnu interpretaciju europskih normi.

Povećanjem mobilnosti studenata u Europskoj uniji, pojavio se niz pravnih pitanja o njihovim pravima u drugoj državi članici. Za predmet kojim se bavimo u ovom članku relevantno je pitanje ima li student iz jedne države članice koji je na studiju u drugoj državi članici pravo na stipendiju te druge države pod jednakim uvjetima kao i njezini državljani.

Još je u predmetima Lair^[13] 1988. te Bernini^[14]1992., Europski sud utvrdio da financijska pomoć za uzdržavanje i studij na srednjoškolskoj razini ili na razini visokog obrazovanja predstavlja socijalnu povlasticu u smislu članka 7. stavak 2. Uredbe 1612/68. To znači da radnik državljanin jedne države članice ima u drugoj državi članici jednaka prava na financijsku pomoć za uzdržavanje i studij kao i državljani te države.

Nadalje, sudska praksa poput odluke u predmetuMeeusen^[15] iz 1999. potvrđuje da se dijete radnika migranta također može pozvati na članak 7. stavak 2. Uredbe 1612/68. Dijete radnika iz druge države članice ima, stoga, jednako pravo dobiti financijsku pomoć za studiranje kao i djeca radnika državljanina države domaćina.^[16]Država davanje financijske pomoći tom djetetu ne smije uvjetovati dodatnim zahtjevima poput boravišta.^[17]

Takva sudska praksa zapravo je kodificirana u Direktivi 2014/38/EZ o europskom građanstvu. Spomenuti članak 24. Direktive postavlja zahtjev jednakog postupanja prema državljanima svih država članica, a stavak 2. predviđa iznimku od tog načela glede dodjele državnih stipendija. Međutim, ta iznimka je, prema našem mišljenju, uska. Studentske stipendije za uzdržavanje koje se dodjeljuju državljanima moraju pod jednakim uvjetima biti dostupne državljanima drugih država članica koji su u toj državi radnici, samozaposleni, osobe koje su zadržale taj status, članovi obitelji tih osoba te drugim državljanima Europske unije koji imaju stalan boravak. Dakle, pravo na stipendiju može se uskratiti jedino državljanima drugih država članica koji ne pripadaju niti jednoj od navedenih kategorija osoba.

Nadalje, u predmetuBidar, koji je pokrenut prije stupanja na snagu Direktive 2004/38, a odlučen je nakon što je bila na snazi, Sud je indirektno još više suzio iznimku iz Direktive.^[18]Radilo se o francuskom državljaninu na studiju u Ujedinjenom Kraljevstvu koji je nekoliko godina boravio u toj državi, ali mu je bilo uskraćeno pravo na stipendiju za uzdržavanje. Sud je utvrdio da se Ugovorna zabrana diskriminacije (danas čl. 18. st. 2. UFEU-a, tada čl. 12. st. 2. UEZ-a) mora interpretirati tako da ne dopušta Ujedinjenom Kraljevstvu da pravo na pomoć za uzdržavanje daje samo studentima koji su se u njemu naselili (»settle«), ako pritom ujedno državljanina druge države članice sprječava u dobivanju statusa naseljene osobe, a radi se o osobi koja je student u Ujedinjenom Kraljevstvu sa zakonitim boravkom i koja je znatan dio srednjoškolskog obrazovanja završila u Ujedinjenom Kraljevstvu pa je, stoga, uspostavila iskrenu (»genuine«) vezu s društvom te države.^[19] Dakle, Sud je smatrao da se pravo na stipendiju mora dati i stranim državljanima koji su na određeni način integrirani u društvo. Ipak, u predmetu Förster, Sud je prihvatio da države mogu ograničiti pravo na stipendije na osobe koje su pet godina boravile u državi davateljici stipendije.^[20]

Iz opisane sudske prakse i odredaba Direktive 2004/38/EZ jasno slijedi da je propisivanje hrvatskog državljanstva kao općeg uvjeta za dobivanje stipendije, suprotno europskom pravu. Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarivanja prava na državnu stipendiju i Natječaj za državne stipendije studentima preuski su jer isključuju od prava na stipendiju državljane drugih članica Europske unije koji imaju status radnika, samozaposlenih, osoba koje su zadržale taj status, članova obitelji tih osoba, te one koji imaju stalni boravak u Republici Hrvatskoj, a možebitno i druge državljane drugih država članica koji su integrirani u hrvatsko društvo. 

Takvo postupanje države koje je protivno europskom pravu može imati nekoliko posljedica. Prvo, svaki pojedinac koji je temeljem europskog prava stekao subjektivno pravo, ali su ga nacionalni Pravilnik i Natječaj onemogućili u ostvarivanju prava na stipendiju, može pred nacionalnim tijelima i sudom tražiti ostvarenje svog prava. Nacionalna tijela i sudovi imaju, pritom, dužnost usklađene interpretacije, odnosno trebaju pokušati interpretirati tekst Pravilnika i Natječaja sukladno s europskim pravom. Ako to ne bi bilo moguće, potrebno je otkloniti primjenu nacionalnog prava i izravno primijeniti spomenute odredbe Ugovora i Direktive 2004/38/EZ budući da imaju izravan učinak u vertikalnoj situaciji (kad se na njih poziva pojedinac protiv države). Ako bi pojedinac pretrpio štetu zbog neprimjene europskog prava, Republika Hrvatska bila bi dužna nadoknaditi tu štetu.

Također postoji obveza donositelja spornih mjera da ih stavi izvan snage ili izmijeni tako da bude u skladu s pravnom stečevinom, a Europska komisija može pokrenuti infrakcijski postupak u tu svrhu. Posebno treba istaknuti da se država ne može osloboditi obveze dodjele stipendija pod jednakim uvjetima navedenim kategorijama europskih građana tako da bi Ministarstvo »prenijelo« ovlast i proračun za stipendiranje sveučilištima (kao što je učinjeno glede nekadašnjih stipendija za nadarene studente). Naime, prema testovima iz predmeta Marshall^[21]i Foster,^[22]javna sveučilišta svakako potpadaju pod pojam države pa i njih obvezuje europsko pravo.

Treba navesti i da načelo jednakog postupanja prema domaćim studentima i studentima iz drugih država članica vrijedi i izvan pitanja stipendiranja te u tim drugim područjima čak nije ograničeno izričitim iznimkama poput one iz članka 24. stavak 2. Direktive o građanstvu. U mnogim je predmetima Europski sud potvrdio da ugovorne odredbe o temeljnim slobodama i o europskom građanstvu zahtijevaju nediskriminaciju stranih studenata. Primjerice, u predmetu Komisija protiv Austrije iz 2005., Sud je utvrdio da postavljanje dodatnih uvjeta za upis u studij kandidata koji su srednjoškolsko obrazovanje završili u drugoj državi članici, predstavlja zabranjenu indirektnu diskriminaciju.^[23]U predmetu Bressol, odlučenom 2010., utvrđeno je da su belgijske upisne kvote za strane studente, nerezidente, protivne europskom građanstvu.^[24]U drugom predmetu, Komisija protiv Austrijeiz 2012., Sud je smatrao da je Austrija povrijedila europsko pravo kad je pravo na jeftinije karte za javni prijevoz dala samo studentima čiji su roditelji primali obiteljski doplatak u Austriji.^[25]

Što se tiče prava na studij u drugoj državi članici, valja istaknuti da je Europska unija jedinstveno tržište, a svaki je državljanin neke države članice ujedno i europski građanin pa ima pravo studirati u bilo kojoj državi članici. Sve prepreke takvoj slobodi kretanja su prima facie zabranjene. Praksa Europskog suda o pravu na stipendije za studij u drugoj državi članici postupno se razvija te se u posljednjih desetak godina sve učestalije pojavljuju predmeti u kojima su se osporavale nacionalne prepreke prenosivosti stipendija.^[26] Radi se o predmetima koji su odlučivani na temelju europskog građanstva.

Primjerice, u predmetu Morgan i Bucherodlučenom 2007., Njemačka je dodjeljivala stipendije i studentima koji su odlazili na studij u druge države članice, ali je postavila uvjet da studij u drugoj državi mora biti nastavak studija u Njemačkoj.^[27]Sud je naglasio da su njemačke državljanke Morgan i Bucher građanke Unije te da se mogu pozivati na prava europskih građana i protiv svoje države članice.^[28] Ponovljeno je da su protivna europskom građanstvu nacionalna pravila koja stavljaju u nepovoljniji položaj građane koji su izvršavali slobodu kretanja i boravka u drugoj državi članici.^[29] »Mogućnosti koje nudi Ugovor glede prava na kretanja građana Unije ne mogu imati puni učinak ako se državljanina države članice može zastrašiti u korištenju tih mogućnosti postavljanjem prepreka njegovu boravku u drugoj državi članici kroz zakonodavstvo njegove države podrijetla kojim se kažnjava puka činjenica da je koristio te mogućnosti«.^[30] Stajalište Europskog suda je da je nepostojanje prepreka slobodnom kretanju posebno važno u području obrazovanja jer je jedan od ciljeva Ugovora mobilnost studenata i nastavnika.^[31]U konkretnom predmetu, Sud je smatrao da se restriktivnim pretpostavkama za dobivanje stipendija krše ugovorne odredbe o europskog građanstvu te da izbor studija u stranoj državi mora biti slobodan.^[32]

Slično tome, u predmetu Prinz, odlučenom 2013., Europski sud smatrao je protivnim europskom građanstvu uvjetovanje stipendiranja studija u drugoj državi članici prijašnjim trajnim boravištem barem tri godine u državi davateljici stipendije.^[33]

U postupku koji je u tijeku u predmetu Martens, Nizozemska je uskratila pravo na stipendiju za studij u Curaçau svojoj državljanki koja živi u Belgiji gdje je završila gotovo cijelo dosadašnje obrazovanje.^[34]Stipendija joj je uskraćena nakon što je njezin otac, nizozemski državljanin, prestao raditi u Nizozemskoj te se zaposlio u Belgiji. U svom mišljenju od 23. rujna 2014., nezavisna odvjetnica Sharpston smatra da je Nizozemska takvom mjerom prekršila ugovorno jamstvo slobode kretanja radnika te članak 7. stavak 2. Uredbe 1612/68.^[35]Sharpston smatra da je sloboda kretanja radnika povrijeđena nizozemskom mjerom koja na promjenu države zaposlenja nadovezuje posljedicu gubitka socijalnog prava, konkretno stipendije, ovisnom djetetu za studij u drugoj državi.^[36]Prema Sharpston, takva mjera protivna je slobodi kretanja radnika jer obeshrabruje radnika od ostvarivanja temeljne slobode kretanja.^[37]

Iz razvoja prakse Europskog suda jasno je da se dopušta sve manje prepreka prijenosu stipendija u druge države članice. To je u skladu s činjenicom da Ugovor potiče mobilnost studenata. Osim toga, Preporuka Vijeća iz 2011. izričito preporučuje državama članicama da omoguće prijenos stipendija da bi se potaknula mobilnost mladih u Europskoj uniji.^[38]Nažalost, Republika Hrvatska zasad ne slijedi tu Preporuku te je po izvješću Europske komisije pri dnu Europske unije po prenosivosti stipendija.^[39] Prije novih natječaja za stipendije treba promisliti želi li ostati na tom mjestu, osobito u slučajevima kad određeni studijski programi ne postoje u Republici Hrvatskoj ili postoji drugi važan razlog zašto bi studij u inozemstvu bio poželjniji, te to ne vrijeme regulirati i uskladiti.

Na prethodnu analizu o pravu stranih državljana na stipendije za studij u Republici Hrvatskoj te o pravu hrvatskih državljana na studij u drugim državama članicama, nadovezuje se i pitanje o pravu stranih državljana na državnu stipendiju radi studija u svojoj matičnoj ili nekoj trećoj državi. 

Prije je spomenuto da članak 7. stavak 2. Uredbe 492/2011 (bivše Uredbe 1612/68) zahtijeva jednako postupanje prema domaćim radnicima i radnicima iz drugih država članica. U kontekstu prijenosnih stipendija za studij u drugoj državi članici, to pravilo znači da država članica koja daje domaćim radnicima određena prava u svezi s obrazovanjem i usavršavanjem u drugoj državi, mora davati jednaka prava državljanima drugih država članica koji u njoj imaju status radnika.^[40]

U predmetu di Leoiz 1990., Sud je rekao da je za ostvarivanje ciljeva Uredbe 1612/68 potrebno da se sloboda kretanja radnika jamči u skladu s načelima slobode i dostojanstva, a da je za to potrebna najbolja moguća integracija radnikove obitelji u društvo države domaćina.^[41] »Da bi takva integracija bila uspješna, nužno je da dijete radnika Zajednice koji boravi sa svojom obitelji u državi članici domaćinu ima priliku birati studij pod istim uvjetima kao dijete državljanina te države.«^[42]Pravilo iz članka 7. stavak 2. Uredbe prema kojem domaći radnik i radnik iz druge države članice moraju imati ista socijalna prava proteže se i na djecu tih radnika.^[43]To se odnosi i na stipendiju za studij ili praksu u inozemstvu, čak i u slučaju kad je država u kojoj će osoba studirati država čije ima državljanstvo.^[44]

U predmetu C-542/09 Komisija protiv Nizozemskeiz 2012., sporno je bilo smije li Nizozemska isključiti od prava na stipendiju državljane drugih članica Europske unije koji su htjeli studirati u drugoj državi, a koji su u Nizozemskoj bili radnici ili ovisni članovi radnikove obitelji, ali nisu imali boravište u Nizozemskoj barem tri godine u posljednjih šest godina.^[45]Europski sud utvrdio je da pravilo o boravištu predstavlja neizravnu diskriminaciju jer se njime stavljaju u nepovoljniji položaj državljani drugih država članica koji rjeđe udovoljavaju tom uvjetu, a radnici migranti, prema prirodi stvari, nikad ne mogu udovoljiti tom uvjetu.^[46]

Jasno je da takve odluke imaju dalekosežne posljedice za nacionalne obrazovne sustave jer su mogući slučajevi u kojima države moraju prema jednakim uvjetima stipendirati studente iz drugih država članica neovisno o tome gdje će oni studirati. Međutim, takva obveza dio je jedinstvene ideje zajedničkog tržišta i europskog građanstva.

Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarivanja prava na državnu stipendiju te Natječaj za državne stipendije studentima, prema našem mišljenju, nisu usklađeni s europskim pravom. Prvi propisani opći uvjet za stipendiju, hrvatsko državljanstvo, protivno Ugovoru, Uredbi 492/2011, Direktivi 2014/38/EZ te praksi Suda pravde Europske unije isključuje od mogućnosti dobivanja stipendije državljane drugih članica Europske unije koji u Republici Hrvatskoj imaju status radnika, samozaposlenih, osoba koje su zadržale taj status, članova obitelji tih osoba, te one koji imaju stalan boravak u Republici Hrvatskoj, a možebitno i druge državljane drugih država članica koji su integrirani u hrvatsko društvo. Drugi opći uvjet, prema kojem se stipendije mogu dobiti samo za studij na visokom učilištu u Republici Hrvatskoj, sigurno ograničava slobodu kretanja studenata kao primatelja obrazovnih usluga. Sudska praksa u tom području postupno se razvija te se dopušta sve manje prepreka prenosivosti stipendija. Ujedno, Vijeće putem Preporuke nastoji potaknuti države da dobrovoljno dopuste prenosivost radi ostvarivanja ciljeva Unije. Važno je imati na umu da studentska mobilnost i slobodno kretanje osoba imaju za cilj razmjenu znanja i stvaranje novih znanja, bolje funkcioniranje jedinstvenog tržišta, optimalnu alokaciju ljudskog potencijala te posljedično veći standard života u Republici Hrvatskoj i Europskoj 

[1] Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarivanja prava na državnu stipendiju (Nar. nov., br. 159/13), te Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarivanja prava na državnu stipendiju (Nar. nov., br. 135/14) kojim je prestao vrijediti Pravilnik iz 2013.
[2] Natječaj Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za državne stipendije studentima, http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=3532.
[3] Čl. 6. UEU-a - 2010/C 83/1.
[4] Čl. 165. UFEU-a - 92/c 191/01.
[5] 8/74 Dassonville (1974.) ECR 837.
[6] C-415/93 Bosman (1995.) ECR I-4921.
[7] C-55/94 Gebhard (1995.) ECR I-4165.
[8] C-76/90 Säger (1991.) ECR I-4221.
[9] C-483/99 C v France (2002.) ECR I-4781.
[10] Uredba (EU), br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o slobodi kretanja radnika u Uniji, Službeni list Europske unije, Posebno izdanje 2013., 05/Sv. 2, str. 264.[11] Regulation (EEC) No 1612/68 of the Council of 15 October 1968 on freedom of movement for workers within the Community, OJ 1968, L 257/2, English special edition: Series I Volume 1968(II) p. 475. Ova je Uredba više puta mijenjana pa je u interesu pravne sigurnosti zamijenjena Uredbom 492/2011 koja kodificira sve izmjene. Navedeni čl. 7 st. 1. i 2. jednaki su u obje Uredbe.
[12] Direktiva 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. O pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice, kojom se izmjenjuje Uredba (EEZ), br. 1612/68 i stavljaju izvan snage Direktive 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ, Službeni list Europske unije, Posebno izdanje 2013., 05/Sv. 2, str. 42.
[13] 39/86 Lair (1988.) ECR 3161.
[14] C-3/90 Bernini (1992.) ECR I-1071.
[15] C-337/97 Meeusen (1999.) ECR-3289.
[16] Ibid., par 30.
[17] Ibid.
[18] C-209/03 Bidar (2005.) ECR I-2119.
[19] Ibid., par. 63.
[20] C-158/07 Förster (2008.), ECR I-08507. V. M. Mataija, Case C-158/07, Jacqueline Förster v. Ib-Groep-Student Aid And Discrimination of Non-Nationals: Clarifying or Emaciating Bidar?, 15 COLUM. J. EUR. L. F.59 (2009.).
[21] 152/84 Marshall (1986.) ECR 723.
[22] C-188/89 Foster (1990.) ECR I-3313.
[23] C-147/03 C v Austria (2005.) ECR I-05969.
[24] C-73/08 Bressol (2010.) ECR I-02735.
[25]C‑75/11 C v Austria, judgment of 4 October 2012.
[26] U usporedivom području zaštite zdravlja koje je poput obrazovanja u ovlasti država članica, ali također podvrgnuto temeljnim slobodama, Europski sud priznao je pravo pojedinaca koji su državljani jedne države da primaju zdravstvene usluge u drugoj državi, čak i na teret zdravstvenog osiguranja njihove matične države. C-120/95 Decker (1998.) ECR I-01831; C-158/96 Kohll (1998.) I-01931; C-372/04Watts (2006.) I-04325.
[27] C-11/06, C-12/06 Morgan, Bucher (2007.) I-09161.
[28] Ibid., par. 22.
[29] Ibid., par. 25.
[30] Ibid., par. 26.
[31] Danas čl. 165. st. 2. al. 2. UFEU-a.
[32] Morgan, Bucher, (bilj. 28) par. 39, 51.
[33] C-523/11, C-585/11, Prinz, presuda od 18. srpnja 2013.
[34] C-359/13 Martens, Opinion of Advocate General Sharpston, delivered on 24 September 2014.
[35] Ibid., par. 113.
[36] Ibid.
[37] Ibid.
[38] Council Recommendation of 28 June 2011 on ‘Youth on the move’ - promoting the learning mobility of young people, OJ 2011., C 199/1.
[39] European Commission, Towards a Mobility Scoreboard: Conditions for Learning Abroad in Europe, Eurydice Report, 2013., str. 25.
[40] 235/87 Matteucci (1988.) ECR 5589, par. 16; C-308/89 di Leo (1990.) ECR I-4185, par. 14.
[41] Di Leo (bilj. 41) par. 13.
[42] Ibid.
[43] Ibid., par. 14, 15.
[44] Ibid., par. 16.
[45] C-542/09 C v Netherlands, judgment of 14 June 2012.
[46] Ibid., par. 54, 55.