Ovlast Međunarodnog vojnog suda za procesuiranje tih zločina proizašla je iz Londonske ili Nürnberške povelje o Međunarodnom vojnom sudu, koju su, 8. kolovoza 1945., potpisali predstavnici Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i privremene vlade Francuske. Njome su dana pravila i propisana je procedura za suđenje, zločini za koje će se suditi i ograničenje za kažnjavanje ratnih zločinaca europskih zemalja Sila Osovine.

Iako je Sovjetski Savez tražio da se suđenje održi u Berlinu, odabran je Nürnberg. Dva su razloga tome: prvi je da je palača pravde u Nürnbergu bila velika i velikim dijelom neoštećena, a uz nju je bio veliki zatvor, a drugi je bio simboličke naravi. Nürnberg je bio središte nacističke ideologije. U njemu su se svake godine održavali nacistički skupovi i u njemu je Reichstag donio zloglasne Nürnberške zakone. Suđenje u Nürnbergu stoga je trebalo simbolički označiti kraj Nacističke partije.

Dvadeset četiri optuženika i sedam organizacija - vodstva Nacionalsocijalističke stranke (NSDAP), Kabineta Reicha, Jurišnih odreda (SA), Zaštitnih odreda (SS), Tajne policije (Gestapo) i Vrhovnog zapovjedništva njemačke vojske (OKW) bilo je optuženo za: zajedničko planiranje ili zavjeru protiv mira, planiranje, iniciranje i provođenje ratne agresije i drugih zločina protiv mira, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Na optuženičkoj su se klupi, između ostalih, našli: Karl Dönitz, Hitlerov nasljednik, Wilhelm Frick, ministar unutarnjih poslova, tvorac rasnih zakona, Hermann Göring, otac Gestapoa i zapovjednik Luftwaffea, Rudolf Hess, Hitlerov osobni tajnik, Joachim von Ribbentrop, ministar vanjskih poslova, Alfred Rosenberg, glavni nacistički filozof, Albert Speer, nacistički ministar naoružanja i Hitlerov omiljeni arhitekt, Franz von Papen, bivši njemački kancelar, Fritz Sauckel, opunomoćenik nacističkog programa robovske radne snage, i dr. Nakon 216 sjednica Suda, 100.000 dokumenata u dokaznom postupku, 113 svjedoka (obrana je imala 80 svjedoka, a optužba 42), presuda je donesena 30. rujna za dvadeset i dva optuženika, od prvotnih 24. Naime, optuženik Robert Ley počinio je samoubojstvo u zatvoru, a za Gustava Kruppa utvrđeno je da nije bio ubrojiv za suđenje. Trojica su optuženika oslobođena, četvorica su dobila kazne zatvora između 10 i 20 godina, a na doživotni zatvor osuđeni su Rudolf Hess, Walther Funk i Erich Raeder. Dvanaest optuženika osuđeno je na smrt vješanjem: deset ih je obješeno 16. listopada 1946., jedan je osuđen na smrt u odsutnosti, a Hermann Göring počinio je samoubojstvo prije izvršenja kazne.

Donoseći presudu, Sud je odbio tvrdnje optuženika da za ratne zločine može biti odgovorna samo država, a ne pojedinci - zločine međunarodnog prava mogu počiniti samo ljudi i samo njihovim kažnjavanjem mogu se primijeniti odredbe međunarodnog prava kao i argument naknadnog suđenja i presuđenja, utvrdivši da su ta djela bila kriminalna prije Drugog svjetskog rata. Nürnberški proces bitno je utjecao na razvitak međunarodnog kaznenog prava. Zaključci s toga suđenja bili su korišteni pri stvaranju Konvencije o genocidu iz 1948., Općoj deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948., Nürnberških načela iz 1950., i dr.