Glavno pitanje sabora bilo je ima li Isus Krist, Sin Božji, istu ili sličnu bit s Bogom Ocem. Prezbiter Arije smatrao je da je  Sin, premda savršen, bio tek stvorenje Očevo i Ocu podređen, što znači da Sin nije bio homoousios (istobitan), nego da je homoiousos (sličnobitan) Ocu, dok su aleksandrijski biskup Aleksandar i Atanazije Aleksandrijski držali da je Sin homoousios, tj. istobitan Ocu te da nije stvoren, nego da je od vječnosti rođen od Oca. Arije je premoćno preglasan te su ga podržala samo dvojica biskupa iz Libije. Osim toga pitanja, važno je bilo i pitanje proslave Uskrsa^[1], Melecijev raskol i krštenje heretika. Melecijev raskol odnosio se na vrijeme zadnjeg velikog progona kršćana između 303. i 312. godine, a ticao se položaja tzv. lapsija, otpadnika od Crkve, koji su poricanjem Crkve izbjegavali progon i smrt. Biskup Petar Aleksandrijski imao je umjereniji pristup od Melecija od Likopolisa, svoga pomoćnog biskupa, koji se tome protivio. Na saboru je odlučeno da Melecije može zadržati biskupsku poziciju, ali da neće zaređivati ili imenovati bilo koga za zaređivanje. Budući da je već neke od njih zaredio, odlučeno je da ih mora potvrditi biskup Aleksandar od Aleksandrije. Sljedbenici Melecija poslije su pristupili Arijancima. Na saboru je izglasano dvadeset novih crkvenih zakona, koji su nazvani kanonima. Tako je, između ostalog, zabranjena samokastracija, određeno je najkraće dopušteno vrijeme katekumenata, zabranjen je boravak mlađih žena u kući klera, na ređenju biskupa moraju biti prisutna bar tri biskupa te je potrebna potvrda metropolita, odlučeno je da će se blago postupati protiv onih koji su popustili prilikom Licinijevih progona (lapsiji), zabranjeno je smjenjivanje svećenika, klericima je zabranjeno da se bave lihvarstvom te je zabranjeno klečanje na liturgiji nedjeljom i u vazmeno vrijeme sve do Duhova.

Rad sabora započeo je 20. svibnja, a zaključen je 25. srpnja 325., kada je ujedno proslavljena dvadeseta obljetnica Konstantinove vladavine. Konstantin je objavio da je postignuto jedinstvo Crkve. Sabor je pridonio okupljanju crkvenih velikodostojnika u cilju rješavanja bitnih pitanja vjere, s tim da je veliku ulogu u osnaživanju Crkve odigrao upravo car Konstantin, koji je stajao iza saborskih odluka i pridonosio njihovu provođenju. Međutim, raskoli koji su postojali, tj. arijanci i melejci, koji se nisu mirili s tim odlukama, još su cijelo 4. stoljeće imali određeni utjecaj. 

^[1] Vidjeti Vremeplov u Informatoru, br. 6563 od 25. veljače 2019.