Suđenju koje se odvijalo između 20. i 27. siječnja 1649. godine, prethodio je niz političkih i religijskih sukoba i ratova zbog kojih je kralj i doživio neslavnu sudbinu. Slijedeći apsolutistički način vladavine svoga oca, kralja Jamesa I. Stuarta, Charles I. se nakon krunidbe odmah sukobio s engleskim parlamentom koji je nastojao ograničiti njegov kraljevski prerogativ, podanicima zbog porezne politike kao i vjerskim skupinama koje nisu simpatizirale njegov brak s rimokatolkinjom te njegovu vjersku politiku (zbog čega su izbili tzv. Biskupski ratovi). Sukob između parlamenta i kralja prerastao je u građanski rat, koji se vodio u nekoliko etapa, između pristaša kralja, rojalista i parlamentarista. Nakon višestrukih poraza rojalista, kralja su zarobili parlamentaristi, na čijoj je strani važnu ulogu odigrao jedan od vođa, Oliver Cromwell, koji je i doveo kralja pred sud. Očišćen od kraljevih pristaša, Parlament, nazvan Krnji Parlament, donio je zakon kojim se osniva Visoki sud za suđenje kralju. U Zakonu o Visokom sudu navodi se sljedeće:

„Budući da je notorno da je Charles Stuart, sadašnji kralj Engleske…, imao zlu namjeru potpuno potkopati drevne i temeljne zakone i slobode ove nacije i na njihovo mjesto uvesti samovoljnu i tiransku vladavinu, i da je pored svih drugih zlih načina i sredstava da se ovaj plan ostvari, provodio progon ognjem i mačem, nametnuo i vodio građanski rat u zemlji, protiv Parlamenta i Kraljevstva…Budući da je i Parlament, u dobroj nadi da bi obuzdavanje i zatvaranje njegove osobe, nakon što se Bogu svidjelo predati ga u njegove ruke, smirivši nemire u Kraljevstvu odustao od sudskog postupka protiv njega, ali je nažalost utvrdio da je takva njegova gesta samo ohrabrila njega (kralja, op.a.) i njegove sudionike u nastavku njihove zle prakse i dovela do novih meteža, pobuna i invazija: ….ovim se donosi i svojim autoritetom naređuje da Thomas, Lord Fairfax, Oliver Cromwell, Henry Ireton, …, budu i jesu imenovani i da se od njih traži da budu povjerenici i suci za saslušanje, suđenje i presuđivanje navedenom Charlesu Stuartu;…“¹

Kralj Charles I. optužen je 20. siječnja 1649. godine za izdaju protiv Engleskog kraljevstva. Odbio je izjasniti se o krivnji te je osporio zakonitost Visokog suda. U svojem govoru naveo je sljedeće:

„Da je to bio samo moj poseban slučaj, zadovoljio bih se prosvjedom koji sam izložio posljednji put kad sam bio ovdje, protiv zakonitosti Suda i toga da kralju ne može suditi nijedna visoka jurisdikcija na zemlji; međutim, to nije samo moj slučaj, to je sloboda naroda Engleske; a vi se pretvarajte u što hoćete, ja se više zalažem za njihove slobode. Jer ako vlast bez zakona može donositi zakone, mijenjati temeljne zakone Kraljevstva, ne znam koji podanik u Engleskoj može biti siguran u svoj život ili bilo što, što naziva svojim“.²

Dana 27. siječnja 1649. godine Visoki sud je donio presudu u kojoj je naveo:

„Sada, dakle, nakon ozbiljnog i zrelog razmatranja stavova i razmatranja poznatih činjeničnih stvari koje su mu stavljene na teret, kao što je gore navedeno, ovaj Sud je presuđujući po savjesti uvjeren da je on, spomenuti Charles Stuart, kriv za nametanje rata protiv navedenog Parlamenta i naroda,…, i time kriv za veleizdaju, i za ubojstva, otimačine, spaljivanja, pljenidbu, pustošenja, štetu i nedjela …. Za sve te izdaje i zločine ovaj Sud presuđuje da će on, spomenuti Charles Stuart, kao tiranin, izdajnik, ubojica i javni neprijatelj dobrom narodu ove nacije biti kažnjen smrću, odrubljivanjem glave od tijela.“³

Tri dana poslije, 30. siječnja 1649. godine, kralj Charles I. je pogubljen. Godine 1660., nakon povratka kraljeva nasljednika, kralja Charlesa II., iz egzila, donesen je Zakon o naknadi štete i zaboravu kojim se opraštaju izdaje protiv krune, osim one za suđenje i pogubljenje kralja Charlesa I. Većina tadašnjih povjerenika Suda izvedena je na sud, a trojica su uspjela pobjeći u američke kolonije.