Pakistanski dominion sastojao se od dva zemljopisno i kulturološki podijeljena područja, na istoku i zapadu, između kojih je bila Indija. Zapadno područje bio je Zapadni Pakistan, a istočno područje, današnji Bangladeš, nosio je naziv Istočni Bangladeš, a kasnije Istočni Pakistan. Britanski Zakon ustanovio je Ustavotvornu skupštinu Pakistana, koja je dobila ovlast stvaranja novog ustava, a do njegova donošenja imala je ovlasti savezne zakonodavne skupštine ili parlamenta. Iako se s izradom ustava krenulo odmah nakon stjecanja neovisnosti (već 1949. donesena je Rezolucija o ciljevima ustava, u kojoj je dan temelj ustava i predstavljen pregled njegove strukture), proces njegova donošenja trajao je devet godina. Nakon dvaju generalnih guvernera (predstavnik britanske monarhije), četiriju premijera i dviju ustavotvornih skupština i mukotrpnog procesa usuglašavanja, nacrt ustava predstavljen je 9. siječnja 1956.. Bengalski autonomisti nisu ga prihvatili te su na dan njegova usvajanja, 29. veljače 1956., izašli iz skupštine. Ustav je ipak usvojen, a proglašen je 23. ožujka 1956. Ustav je imao 234 članka podijeljena u 13 dijelova i šest priloga. U preambuli, u koju je unesena Rezolucija o ciljevima iz 1949., navodi se da je Pakistan demokratska država zasnovana na islamskim načelima socijalne pravde te država u kojoj će se voditi računa o demokratskim načelima, slobodi, jednakosti, toleranciji i socijalnoj pravdi onako kako ih izražava islam. Ustav Pakistan definira kao saveznu državu, koja se naziva Islamska Republika Pakistan. U zemlji se uspostavlja federalni sustav, s parlamentarnim oblikom vladavine, s tim da izvršnu vlast dijele predsjednik i premijer. Predsjednik može biti samo musliman, s najmanje četrdeset godina života te se bira na pet godina i to najviše dva puta. Iako je većinom bio sekularne naravi, ustav je ipak zabranjivao usvajanje zakona koji se protive učenju Ku'rana i Suneta. Narodnu skupštinu (jednodomno zakonodavno tijelo) činilo je 300 zastupnika, u kojoj su jednak broj mjesta imali zastupnici iz Istočnog i Zapadnog Pakistana. Dob zastupnika nije mogla biti ispod 25 godina. Na čelu je sudbene vlasti, koja je neovisna i slobodna, Vrhovni sud, koji tumači ustav i savjetuje državu kad god je potrebno. Državni jezici su urdu i bengalski, ali prvih dvadeset godina engleski je i dalje službeni jezik. Ustav iz 1956. kratko je trajao. Prvi izbori, zakazani za veljaču 1959. nisu se održali zbog vojnog udara koji je izveo prvi pakistanski predsjednik, Iskander Mirza, iz straha od gubitka vlasti. On je raspustio ustavotvornu skupštinu i vladu te je proglasio izvanredno stanje. Tri tjedna kasnije, general Ayub svrgnuo je Mirzu s vlasti i preuzeo predsjedništvo. Tim je činom i formalizirana militarizacija pakistanskog političkog sustava. Sljedeće godine obilježene su političkom nestabilnošću i nezadovoljstvom položaja bengalskog naroda u toj zajednici. Nakon ustava iz 1962. i sve izrazitijih bengalskih zahtjeva za jednakost i autonomiju, izbio je građanski rat 1971., koji je prerastao u bengalski oslobodilački rat. Taj se rat smatra jednim od najkrvoločnijih ratova 20. stoljeća. U njemu je život izgubilo više stotina tisuća ljudi, između 200 i 400 tisuća žena je silovano, a desetci milijuna ljudi postali su izbjeglice. Bangladeš je proglasio neovisnost 1971. godine. Godine 1973. Pakistan je uz potporu islamista donio ustav koji proklamira islam kao državnu religiju, uvodi šerijatski sud i Vijeće islamske ideologije koje usmjerava i tumači primjenu islama u pravu.