Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
×
23.10.2017.
Vremeplov: Zaključak Hrvatskog sabora o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika u javnoj uporabi - 23. listopada 1847.
U Hrvatskom saboru od druge polovice 13. stoljeća »saborski jezik« bio latinski, što znači da su svi zapisnici i govori bili pisani i izgovoreni na latinskom. Na hrvatskom jeziku prvi se put, protivno svim običajima, progovorilo 1809. godine, kada se barun Vinko Knežević, carev tajni savjetnik, pri imenovanju za potkapetana Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije zahvalio govorom na hrvatskom.
Hrvatski jezik u povijesti bilježi dugotrajnu borbu za svoj opstanak i razvitak. Ovisno o vremenu i području, na hrvatskim teritorijima u službenoj su uporabi bili latinski, njemački, talijanski i mađarski. Dobar primjer favoriziranja jezika vladara predstavlja Zakon o postupnom zamjenjivanju latinskog njemačkim jezikom u zemljama Krune sv. Stjepana (koju su činile Ugarska, Kraljevina Hrvatska i njoj podređena Kraljevina Slavonija te Velika Kneževina Transilvanija), koji je 1784. proglasio Car Josip II., a koji je 1790., nakon njegove smrti, povučen i već sljedeće godine (1791.) donesen je zaključak »da se tuđi jezik ne smije uvoditi kao službeni, ali će se mađarski jezik odmah uvesti u gimnazije i na sveučilište«. Rezultat te nakane bila je odluka Sabora iz 1805. da mađarski jezik postaje službeni (u ugarskim uredima), a od 1827. i obvezatan nastavni predmet u višim školama.
Tako je u Hrvatskom saboru od druge polovice 13. stoljeća »saborski jezik« bio latinski, što znači da su svi zapisnici i govori bili pisani i izgovoreni na latinskom. Na hrvatskom jeziku prvi se put, protivno svim običajima, progovorilo 1809. godine, kada se barun Vinko Knežević, carev tajni savjetnik, pri imenovanju za potkapetana Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije zahvalio govorom na hrvatskom. Isto je ponovio i Juraj pl. Rukavina Vidovgradski, 1832. Međutim, mladi plemić Ivan Kukuljević Sakcinski održao je u Saboru, 2. svibnja 1843., dojmljiv domoljubni zastupnički govor na hrvatskom, pozvavši tada na uvođenje hrvatskog kao diplomatskog jezika umjesto latinskog. Kukuljević je tada rekao:
»Preuzvišeni Gospodine Grofe i Bane, Presvetli Velmože! Slavni stališi i redovi!
Kao što svaki pravi Harvat i Slavonac, tako sam i ja s velikom zaisto radostju i unutrašnjim uzhitjenjem razumio, da slavni stališi i redovi ovih kraljevinah žele: podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu, (kako ja mislim) ne samo u Akademii nego u celom Distriktu Akademie Zagrebačke čim bez dvojbe to steći žele, da svi izobraženii stanovnici kraljevinah naših svoj maternji jezik dobro i izvarstno nauče. Nu, pitam ja s poniznim dopuštenjem: na kakovu će korist i svarhu biti učenje našega jezika kakovim uspehom kakovom posledicom kakovim trudom učit će ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim nikada nikakovo dobro skopčano nebude; ako po njem nitko ništa zaslužiti si nebude mogao; i ako mi nikad niti pomisliti nećemo, da ga u javni život uvedemo. Zaisto će on bez toga, kao i do sada ostati u tmini, šnjim će se zabavljati samo oni, koji baš za to vremena imali budu, u ostalom neće ga opet veća strana naroda znati, a oni, koji se javnim životom bave, i koji su u javnih službah stavljeni sasvim će ga zanemariti kao i do sada; podignutje pako naših katedrah i učionah neće na drugo služiti, nego na zasleplenje domorodacah i tudjinah.
(...
Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski - to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu(...).«
Četiri godine kasnije, 23. listopada 1847., na Kukuljevićev prijedlog, Sabor donosi Zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika u javnoj uporabi te se u Saboru počinje primjenjivati od 1848. godine.
