Zakon o obveznim odnosima omogućava svakoj osobi da putem suda zahtijeva da se ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta njemu ili drugome. Ta osoba može zahtijevati i da sud posjedniku izvora opasnosti naredi da se suzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemirivanje ili opasnost štete, ako se uznemirivanje ili šteta ne mogu spriječiti odgovarajućim mjerama.

Riječ je o odredbi članka 1047. toga Zakona, koja je pravni instrument kojom ugrožena osoba može štititi svoje pravo da se izvor opasnosti ukloni od nje prije nego što je šteta nastala odnosno da se posjedniku izvora opasnosti naredi da se suzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemirivanje ili opasnost štete. Iznimno, prema stavku 3. istog članka Zakona, ako šteta nastane u obavljanju općekorisne djelatnosti za koju je dobiveno odobrenje nadležnog tijela, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi uobičajene granice (prekomjerna šteta).

U ovom radu autor razmatra i važno postupovno pitanje sadržaja tužbenog zahtjeva odnosno izreke presude te upućuje na sudsku praksu i doktrinu pa i sudsku praksu koja je nastala prema odredbama prije važećih Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o obveznim odnosima iz 1991., kad je relevantna u primjeni sada važećih Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakona o obveznim odnosima.