Na samom početku citirat ću uvodni dio članka koji sam 2008. godine napisala u suradnji s dr. sc. Jadrankom Crnićem, prvim predsjednikom Ustavnog suda Republike Hrvatske, pod naslovom »Povjerenje u zemljišne knjige«^[1].

Citatom namjeravamo ukazati na problem koji je dr. sc. Jadranko Crnić, ugledni pravnik i vrhunski poznavatelj ustavnog prava, prepoznavao kao jedan od temeljnih problema našeg pravnog sustava - na načelo povjerenja u zemljišne knjige.

Nažalost, taj problem i dalje traje jer nema sustavnog pristupa uređenju zemljišnih knjiga, koje bi potvrdilo da upisima koji postoje u zemljišnim knjigama doista možemo vjerovati. Taj uvodnik uvaženog J. Crnića iz 2008., morao bi biti misao vodilja svima koji se bave zemljišnoknjižnim pravom, jer govori o nasušnoj potrebi usklađenja zemljišnih knjiga sa stvarnim stanjem nekretnina.

Postupak propisan Pravilnikom o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu prava vlasništva posebnog dijela (u nastavku teksta: Pravilnik)^[10] jedan je od načina kojima se može postići potpuno uređenje stanja zemljišne knjige.

Upisi u zemljišnoj knjizi daju vanjsku sliku pravnog stanja nekretnine.

Postupkom povezivanja može se u potpunosti pružiti cjelovita slika pravnog stanja vrste nekretnina o kojima nitko, sve do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima 2009. godine (u nastavku teksta: ZIDZV/09)^[11], nije vodio brigu.^[12]

Člankom 1. ZIDZV/09 dopunjen je članak 379. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u nastavku teksta: ZV)[^13], kojim su propisane upraviteljeve dužnosti i ovlasti, dodavanjem podst. 10., prema kojem je upravitelj dužan osobito: »pokrenuti sve potrebne postupke pred nadležnim tijelima državne uprave i sudovima u svrhu upisa zgrade na građevinskoj čestici i svih njezinih posebnih dijelova u zemljišnim knjigama.«

Prijelaznim i završnim odredbama ZIDZV/09, člankom 3. propisano je: »Postupke iz članka 1. ovoga Zakona, upravitelj je dužan pokrenuti u roku od trigodine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.«

Dakle, ZIDZV/09 dao je upraviteljima novu ulogu. Njegovim donošenjem učinjen jeznačajan iskorak, kojim se omogućava evidentiranje zgrada i njihovih posebnih dijelova u zemljišnim knjigama, što ukazuje na želju i namjeru zakonodavca da u tom dijelu ostvari funkciju zemljišne knjige (mjerodavnost za pravni promet) propisanu člancima 122.-125. ZV-a, koja osigurava istinitost i potpunost upisa u zemljišnim knjigama.

Teret uređivanja stanja zemljišne knjige pao je na leđa upravitelja stambenih zgrada.

Početno su postojala lutanja - na snazi je bio Pravilnik o povezivanju iz 2010. godine, koji nije tako detaljno opisivao postupak kao što čini sada važeći Pravilnik.

Protekle su gotovo dvije godine, u kojima nije bilo značajnih iskoraka i tek su se tada počeli pojavljivati prijedlozi za povezivanje u većem broju. Upraviteljima je trebalo izvjesno vrijeme da nađu način na koji će moći ostvariti svoju novu ulogu. Svi upravitelji nisu u jednakoj poziciji, nisu jednako ekipirani i nemaju svi mogućnosti angažiranja vanjskih suradnika, koji su vrlo važni za uspjeh postupka. Dobro i razumljivo sastavljen prijedlog više je od pola učinjenog posla, no ni danas nisu svi upravitelji shvatili da je to jedini ispravan put, osobito kada su u pitanju zgrade s većim brojem posebnih dijelova.

Uz to, važna je i suradnja sudova s upraviteljima. Tamo gdje je ona neposredna, gdje upravitelj može doći po uputu (jer sve zgrade nisu jednake), postupci napreduju brže. Tamo gdje ne postoji suradnja, teže je ostvariti željeni upis. Dakako da ta suradnja ovisi i o opterećenosti suda, broju referenata i sudaca koji se mogu angažirati i o nizu drugih faktora koji utječu na postupanje suda.

Svrha Pravilnika je »upisati neupisano«. Pod tim se podrazumijeva upis čestica koje nisu formirane za zemljišnu knjigu (ali i katastarski operat), upis zgrada kolektivnog stanja, upis svih posebnih dijelova zgrade (onih koji su već upisani u Knjigu položenih ugovora (KPU) ili glavnu knjigu, kao i onih koji u zgradi postoje, ali nisu upisani niti u jednu evidenciju) te upis prava vlasništva na svim posebnim dijelovima zgrade. Takvim upisom dobiva se cjelovita slika pravnog stanja određene nekretnine te se ujedno zatvara KPU kao evidencija o pojedinačnim posebnim dijelovima zgrade.

Poznato je da je danas upis u KPU otežan, jer sudovi traže dokazivanje neprekinutog pravnog slijeda od upisanog vlasnika/korisnika u glavnoj knjizi pa do posljednjeg stjecatelja. Najčešće upis u vlastovnici glavne knjige očigledno ne prikazuje pravo pravno stanje, jer je upisana općenarodna imovina ili društveno vlasništvo s pravom korištenja ili raspolaganja neke od općina koje odavno ne postoje ili, pak, pravom korištenja u korist nekih građevinskih poduzeća kojima se ne može ući u trag, koja nemaju pravne sljednike ili su s područja bivše države.

Faktična je činjenica da je u naravi izgrađena zgrada s poslovnim prostorima i stanovima, no to u praksi ništa ne znači, jer da bi se upis u glavnoj zemljišnoj knjizi promijenio, potrebno je prikupiti dokumentaciju čija bi se količina mogla vjerojatno izraziti u kilogramima, a put do njezina pronalaženja mogao bi se zvati »probijanjem kroz trnje administracije«.

Sve je to bio razlog zbog kojeg je 2010. donesen prvi Pravilnik o povezivanju^[16]. Kasnije, 2013. donesen je novi Pravilnik, koji vrlo detaljno i razumljivo propisuje postupak i isprave potrebne za povezivanje zemljišne knjige i KPU-a. On gotovo da ne ostavlja prostor za otvorena pitanja, a njegovom pravilnom primjenom može se jamčiti uspjeh postupka. Kad govorimo o pravilnoj primjeni, jednako mislimo na pravilan, potpun i uredan prijedlog kojem su priložene sve potrebne isprave, kao i na postupanje suda povodom prijedloga za povezivanje.

Svaki pozitivno riješen predmet povezivanja jedna je karika u dugačkom lancu rješavanja nesređenog zemljišnog stanja. Svaki upis do sada neupisanog dijela i prava vlasništva na njemu (koji nije mogao biti obavljen u redovitoj proceduri), još je jedan osiguran krov nad glavom građanima Republike Hrvatske, te bi svatko od nas tko je sudionik postupka, trebao biti ponosan na učinjeno.

Nažalost, praksa se opet djelomično pokazuje različitom od ciljeva. To se ne odnosi na sve predlagatelje niti na sve sudove. Ima sudova koji, koliko god to bilo teško, ipak provode postupke povezivanja, pa i onda kada im stižu loše sastavljeni prijedlozi. Ima predlagatelja koji si daju truda pa je po prijedlozima i lakše postupati.

No, postoje i posve suprotni primjeri - prijedlozi iz kojih se ne razabire što treba upisati, koje poduloške u KPU treba zatvoriti i tko bi trebao biti upisan kao vlasnik. Posebna je priča to što nitko (niti predlagatelji niti sudovi) ne koriste priliku da se upisi ujednače u smislu opisa posebnih dijelova zgrada, što će u budućnosti otežati ili onemogućiti prijenos tih podataka u Bazu zemljišnih podataka (BZP). Praksa pokazuje da su opisi posebnih dijelova posve neujednačeni, što je suprotno odredbi članka 17. st. 2. Pravilnika.

Zakonodavac je pri donošenju Pravilnika 2013. posve onemogućio sudovima da prijedlog odbiju zato što je neuredan ili nepotpun, i obvezao ih člankom 8. Pravilnika^[17] da u tim slučajevima pozovu predlagatelja da takav prijedlog uredi ili dopuni.

Pravilnik, dakle, sadržava odredbu koja nije u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama (u nastavku teksta: ZZK)^[18]. ZZK propisuje, u članku 109., da će se neuredni ili nepotpuni prijedlozi odbaciti. Suprotna odredba Pravilnika govori o želji zakonodavca da se uredi stanje nekretnina koje su predmet povezivanja.

Međutim, neki sudovi kao da ne uvažavaju odredbe Pravilnika, pa se prijedlozi odbijaju ili odbacuju bez pravog razloga, i ne koristi se mogućnost da se predlagatelja pozove na uređenje prijedloga.

Pretpostavljamo da se to događa i zbog stalnog pritiska na sudove da smanje broj neriješenih predmeta. No, odbijanjem ili odbacivanjem problem nije riješen. Taj će se prijedlog u nekom obliku ponovno pojaviti pred sudom, sve do konačnog rješenja. Upravitelji imaju obvezu koju moraju izvršiti, i stoga takva »vatrogasna« rješenja sudova nemaju smisla. Sud mora dati podnositelju prijedloga rok propisan Pravilnikom, u kojem će ukloniti nedostatke. Tek ako to ne bude učinjeno, sud će donijeti rješenje kojim će prijedlog odbaciti.

U sudovima zbog više razloga postoje otpori i predrasude o postupku povezivanja.

Sa sigurnošću, iz primjera iz prakse, možemo tvrditi da je riječ o tehnički vrlo složenim predmetima, koji zahtijevaju velik angažman sudaca i referenata.

U njima se istodobno rješava niz pitanja - od formiranja čestice u zemljišnoj knjizi pa sve do upisa do tada neupisanih posebnih dijelova i prava vlasništva. Statistički gledano riječ je o jednom predmetu, a stvarno se kroz taj jedan predmet provlači više zahtjeva o kojima treba odlučiti, i na kraju sve to upisati u glavnu knjigu. Stoga su predmeti povezivanja pomalo »neželjena djeca« u zemljišnoknjižnom postupku.

U tom smislu Ministarstvo pravosuđa moralo bi hitno poduzeti odgovarajuće korake, prije svega kroz izmjenu i dopunu Pravilnika o mjerilima za rad zemljišnoknjižnih službenika^[19], u kojem bi se mogao vrednovati rad referenata na pripremi predmeta povezivanja, kao i rad u provedbi rješenja o povezivanju.

Naime, prema članku 109.a ZZK-a, ovlašteni zemljišnoknjižni referent i sudski savjetnik mogu provoditi i sve radnje u posebnim zemljišnoknjižnim postupcima (u koje pripada i postupak povezivanja) do donošenja odluke, ako odredbe ZZK-a ne propisuju drukčije. Pojedine radnje koje su potrebne u pripremi rasprave u posebnim zemljišnoknjižnim postupcima iz nadležnosti ovlaštenog zemljišnoknjižnog referenta i sudskog savjetnika, može pripremati odnosno provoditi i zemljišnoknjižni referent koji nema posebne ovlasti, ali pod nadzorom ovlaštenog zemljišnoknjižnog referenta, sudskog savjetnika ili zemljišnoknjižnog suca.

Stoga bi Ministarstvo dopunom Pravilnika o mjerilima za rad zemljišnoknjižnih službenika u odnosu na sudjelovanje referenata u pripremi posebnih postupaka^[20] moglo znatno utjecati na ubrzavanje postupka. Ne samo da bi time bio smanjen pritisak u odnosu na statističko vrednovanje rada referenata, već bi se time jasno dalo do znanja da su referenti sastavni dio tima koji rješava posebne postupke. Naime, u velikom broju zemljišnoknjižnih odjela, iz raznih razloga, referenti nemaju priznat status u smislu odredbe članka 109.a ZZK-a, odnosno njihove mogućnosti ne koriste se u dovoljnoj mjeri ili se uopće ne koriste. Može se donekle razumjeti takvo stajalište u onim zemljišnoknjižnim odjelima koji imaju dovoljan broj zemljišnoknjižnih sudaca, no takvih je odjela malo. S obzirom na broj neriješenih postupaka povezivanja, moglo bi se reći da trenutno u Republici Hrvatskoj takav odjel niti ne postoji u odnosu na posao koji tek treba obaviti.

Oni bi trebali posve pripremiti predmet te ga tek onda predati sucu, koji će zakazati ročište. U praksi, to bi značilo da bi referent pregledao prijedlog i priloge te u slučaju potrebe pozvao na uređenje prijedloga. Ako je zahtjev uredan i potpun, mogao bi već i prije ročišta pripremiti nacrt rješenja, time da sucu ostavi samo odluku o neupisanim dijelovima i neupisanim vlasnicima. Doista nema potrebe da suci gube vrijeme na tehnička pitanja i na utvrđivanje neosporivih činjenica. Kako iz prijedloga nije uvijek jasno o čemu treba posebno odlučivati, sudac sada gubi dragocjeno vrijeme kako bi uopće utvrdio stanje spisa.

U slučaju kada bi referent učinio sve predradnje, sudac bi doista i ostvario svoju pravu ulogu u postupku: odlučivanje o neupisanim pravima.

Drugo što je potrebno učiniti jest vrednovanje predmeta povezivanja u sudačkoj statistici kao težeg izvanparničnog postupka, jer se u najvećem broju predmeta događa da se kroz taj jedan postupak odlučuje o više neupisanih prava, odnosno omogućuje se uknjižba prava vlasništva u korist više osoba, a na različitim pravnim temeljima.

Uz to, često se odlučuje i o drugim knjižnim pravima ili pravnim činjenicama koje mogu biti predmet upisa u zemljišnu knjigu, te upravo zbog već navedenoga smatramo da nije riječ o običnom predmetu iz nadležnosti zemljišnoknjižnog suca, već o vrlo složenom predmetu.

Jednako tako, smatramo da bi zemljišnoknjižni suci, kada je riječ o tehnički i pravno složenijem predmetu, mogli primijeniti i odredbu članka 313. Zakona o parničnom postupku (u nastavku teksta: ZPP)^[21] te razdvojiti prijedlog na više prijedloga. Protiv rješenja o razdvajanju prijedloga, prema članku 311. st. 5. ZPP-a, nije dopuštena posebna žalba.

Time bi se postiglo pojednostavnjenje postupka, a nije zanemariva ni činjenica da bi tako donesena rješenja o upisu bila jasnija i preglednija, i s manjom mogućnosti pogrešaka u pisanju. Naime, kada sud rješava o upisu povodom zgrade koja ima više desetaka posebnih dijelova (a taj broj ponekad prelazi i stotinu), otpravljaju se rješenja koja sadrže stotinjak stranica, a samim time raste i mogućnost ljudske pogreške, ne samo u pisanju već i u provedbi, što je daleko veći problem i sudu i strankama postupka.

Kada je zakonodavac dao upraviteljima u zadatak da pokrenu sve potrebne postupke pred nadležnim tijelima državne uprave i sudovima u svrhu upisa zgrade na građevinskoj čestici i svih njezinih posebnih dijelova u zemljišnim knjigama, tada je mislio i na postupke koji se vode pred drugim tijelima državne uprave, a sa svrhom uređenja zemljišnoknjižnog stanja. To su, prije svega, postupci utvrđivanja građevne čestice i upisa zgrade u katastarski operat i/ili u zemljišnu knjigu.

Tvrdimo da su to postupci koji su bitno usporili i otežali radnje u pripremi postupka povezivanja.

Naime, instruktivni rok iz ZV-a preklopio se s postupkom legalizacije nezakonito izgrađenih zgrada, koji je zbog akcijskog plana Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja imao prednost pred zahtjevima iz ostalih postupaka. Stoga se dogodilo da brojni zahtjevi za utvrđenje građevne čestice radi provođenja postupka povezivanja i danas stoje neriješeni, ili da čak nisu niti podneseni uz odgovarajuću potrebnu dokumentaciju jer su i geodeti angažirani prije svega na poslovima legalizacije. Ti su postupci još uvijek u tijeku pa se sada rješavaju predmeti kojima nisu bile priložene sve potrebne isprave, pa tako i geodetske snimke izvedenog stanja, čemu geodeti moraju dati prednost kako bi stranke u postupku legalizacije prikupile nužne priloge. Legalizacija je imala snažnu medijsku i svaku drugu potporu, izložena je i stalnom praćenju rezultata pa nije začuđujuće da ima prednost pred postupkom povezivanja o kojem se u javnosti malo govori, ili se pak piše samo o isteku roka ili problemima vezanim uz postupak, dok se o pozitivnim utjecajima ne govori uopće. Ne samo da je rezultat postupka uređenje stanja zemljišne knjige, nego se, primjerice, lakše ostvaruju i prava na energetsku obnovu zgrada.

Postupak povezivanja, kao dobar način uređenja zemljišnoknjižnog stanja koji se odvija bez troškova države, trebao bi imati zapaženiju ulogu u društvu i medijima, te bi tada svi sudionici tom poslu pristupali na drukčiji način. Za to još uvijek nije kasno.

Pravna teorija razlikuje više vrsta tumačenja prava. Tako Nikola Visković^[22] piše o jezičnom, logičkom sistematskom, ciljnom (teleološkom), subjektivnom i objektivnom, historijskom, doslovnom suženom i proširenom tumačenju.Gramatička metoda je prva kod svakog tumačenja jer pravno pravilo treba pročitati te jezično i pojmovno shvatiti.

Međutim, gramatička metoda tumačenja propisa u praksi puno puta pokazala se dvojbenom u primjeni. Često se zakoni i podzakonski akti pokazuju neživotnima, preuskima za svakodnevne životne potrebe i probleme građana. Dakako da niti jedan zakon ne može predvidjeti sve što život nosi, i smatramo da stvari ne treba niti suviše niti premalo normirati. Republika Hrvatska (osobito radi procesa prilagodbe hrvatskog zakonodavstva pravnoj stečevini EU) izložena je zakonodavnom stampedu, a niz propisa ima utjecaj na zemljišnoknjižne postupke.

Isključiva primjena gramatičkog tumačenja propisa lako nas uputi na drugi put, pa se prije svega treba založiti za teleološko tumačenje propisa - tumačenje zakona prema njegovu cilju i svrsi.

Takvo tumačenje nije nužno primjenjivati u redovitom zemljišnoknjižnom postupku koji je strogo formalan, ali - ako doista želimo djelotvornu i uređenu zemljišnu knjigu - teleološko tumačenje (tumačenje prema svrsi propisa) mora naći svoje mjesto u svim posebnim postupcima koji su namijenjeni usklađivanju stanja zemljišne knjige sa stvarnim stanjem nekretnina, pa tako i u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora.

O tome u knjizi »Opća teorija države i prava« piše istaknuti pravni teoretičar, prof. Vjekoslav Miličić, pa navodi: »Ciljno (teleološko -grč. telos, lat. ratio, ratio legis, cilj, svrha, smisao) objašnjenje pravnih pravila je istraživanje, spoznaja i utvrđenje svrhe pravnih pravilaprema vrijednosno-ćudorednoj osnovi, dakle svrhe pravnih pravila - kako bi trebalo biti prema vrijednosno-ćudorednim očekivanjima većine građana (ćudoredno opravdanje, legitimitet prava!); ili prema dogmatskoj vrijednosnoj osnovi, dakle svrhe pravnih pravila - kako bi trebalo biti prema vrijednosnim, interesnim očekivanjima autoriteta vlasti …«.^[23]

Ovdje, dakle, prof. Miličić ne govori samo o svrsi propisa, već i o moralnim očekivanjima društva, očekivanjima građana i zakonodavca. Nedvojbeno je da bi radi ostvarenja tih ciljeva postupku povezivanja trebalo prilaziti uvažavajući prije svega teleološko tumačenje prava, koje zagovaraju i pravni sustavi EU.

S tim u svezi treba reći da je rok iz članka 379. st. 1. ZV-a instruktivni rok.

Prema Općem pravnom rječniku^[24], rokovi mogu biti peremptorni, prekluzivni - kada propuštanje radnje vezane uz rok dovodi do gubitka prava na naknadno poduzimanje radnje ili nepravi, tj instruktivni ili monitorni, čije propuštanje ne rađa štetnim posljedicama, pa se propuštena radnja može poduzeti i naknadno.

ZV nije propisao sankciju za propuštanje roka, te se nedvojbeno može tvrditi da je riječ o instruktivnom roku. Taj je rok bio propisan kako bi se ubrzalo postupke, odnosno utjecalo na upravitelje da čim prije pokrenu potrebne postupke pred tijelima države uprave i potom pred sudovima.

Ovdje Ministarstvo pravosuđa ukazuje i na problem koji prije nismo spominjali.

Naime, poduzimajući radnje potrebne za povezivanje zemljišne knjige i knjige položenih ugovora, upravitelji su u dosta slučajeva utvrdili da za zgrade u kojima se nalaze i stanovi otkupljeni prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ^[25] (izgrađene do 1. siječnja 1997., sa stanovima iza čije je prodaje stajala država) uopće nemaju građevinske pa tako ni uporabne dozvole. Uzrok je tome što investitori nikad nisu općinama platili potrebna davanja za razne komunalne doprinose i slično, na što nitko nije posebno obraćao pozornost u uvjetima kada su nekretnine u urbanim područjima uglavnom bile društveno vlasništvo.

Konkretan primjer je zgrada u Novom Zagrebu u k. o. Zaprudski Otok,, sagrađena prije 1990. godine. Troškovi legalizacije ovdje su više stotina tisuća kuna, točnije vodni i komunalni doprinos po stanu je 10.000,00 eura. Prema Zakonu o postupanju sa nezakonito izrađenim zgradama^[26], vlasnici stanova imaju položaj investitora (makar oni to nisu, jer su stanove kupili na tržištu od investitora, koji je u međuvremenu propao), pa se sve kazne i naknade obračunavaju prema tom parametru, kao da je riječ o građevini koju su vlasnici posebnih dijelova sami izgradili.

Zgrada koju navodimo ne može se upisati u zemljišne knjige i katastar, a sud ne dopušta upis vlasništva na stanovima i lokalima u KPU jer za zgradu ne postoji uporabna dozvola. Prije 1. siječnja 1997. (kao dana kada je KPU postala sastavnim dijelom zemljišne knjige) nekoliko stanova koji su bili u otkupu upisano je u KPU, ali se nakon toga datuma daljnji upisi ne dopuštaju. Vlasnici stanova koji su ih otkupili ili ih kupili od investitora, a nisu se upisali do 1. siječnja 1997. sada su posve onemogućeni u pravnom prometu (prodaja, hipoteke i slično). Takvih zgrada u Zagrebu ima više, a pitanje je jesu li se vlasnici stanova uopće odlučili na postupak legalizacije. Vrlo je vjerojatno da je taj problem prisutan i u drugim gradovima u Republici Hrvatskoj.

Dakle, moguće je i da protekne dugo vremena do situacije u kojoj će zgrada biti ozakonjena, nakon čega će se provoditi postupak utvrđivanja građevne čestice, pa potom izrada geodetskih elaborata i odgovarajućih prijavnih listova i tek onda mogućnost predaje zahtjeva za povezivanje sudu.

Jednako tako, u tijeku su i mnogobrojni postupci utvrđivanja građevne čestice za zgrade za koje je izdana građevinska dozvola u prijašnjem sustavu, kada je na jednoj čestici bilo moguće graditi više zgrada, izrade geodetskih elaborata za upis zgrade u katastar i zemljišnu knjigu, kao i prikupljanja ostale dokumentacije potrebne za podnošenje urednog i potpunog prijedloga za povezivanje. Prema našem mišljenju, već samim naručivanjem geodetskog elaborata učinjena je određena radnja koja ima ulogu u postupku povezivanja. To je, međutim, manje važno.

Bitno je ponoviti da je rok propisan ZV-om instruktivni rok, što znači da nema zapreke da se prijedlog podnese u bilo koje vrijeme.

To bi na znanje trebali uzeti i sudovi i upravitelji, a posljedično bi upravitelji čim prije trebali povući svoje neuredne i nepotpune prijedloge kojima su »zatrpali« sudove pred kraj prošle godine. Tako bi se sudovima smanjio pritisak. Možemo pretpostaviti da će sudovi u trci za statistikom najvjerojatnije pozivati predlagatelje da otklone nedostatke u roku propisanom Pravilnikom. Riječ je o 30 dana, a taj će rok malo tko moći poštovati, pa će svi ti prijedlozi biti odbačeni.

Dakako, oni će se kasnije ponovno pojaviti. Stoga bi bilo dobro da svi zajedno razmislimo i donesemo najbolje odluke, imajući na umu svrhu i cilj postupka.

Zaključno, prijedlog upraviteljima je da sve takve prijedloge povuku, te da se, neopterećeni rokom, posvete tome da zemljišnoknjižnom sudu u danom trenutku predaju potpun i uredan prijedlog za povezivanje.

[1] Članak je objavljen u Zborniku radova Novog informatora, Zagreb, 2008., »Posredovanje u prometu nekretnina«.
[2] Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 - u nastavku teksta: ZV.
[3] Članak 3. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01 - u nastavku teksta: Ustav) glasi:»Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.«O tim ustavnim vrednotama odnosno ustavnom pravu vidjeti i Branko Smerdel - Smiljko Sokol: Ustavno pravo, udžbenici Pravnog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 2006., str. 114 i sl. O jamstvu vlasništva v. Nikola Gavella: »Jamstvo vlasništva« u knjizi »Stvarno pravo« autora Nikole Gavelle, Tatjane Josipović, Igora Glihe, Vlade Belaja i Zlatana Stipkovića, Informator, Zagreb, 1998., str. 268 i sl. Vidjeti Petar Klarić: Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2006., str. 225, te Arsen Bačić: Komentar Ustava Republike Hrvatske, Split, 2002., str. 142 i sl.O vladavini prava vidjeti i Branko Smerdel: Hrvatski pravni sustav i ustavno načelo vladavine prava, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 6/2001, str. 1149 kao i sve ostale radove i priloge u istom Zborniku čija tema je bila: »Ostvarenje vladavine prava u hrvatskom pravnom sustavu«.U pristupu u svim tim vrednotama vidjeti i Nikola Gavella: »Nastojanja prema reintegraciji Hrvatskog pravnog poretka u kontinentalno europski pravni krug - Uloga građanskopravne (privatnopravne) sastavnice pravnog poretka«, Informator, br. 5385 od 15. listopada 2005., str. 1 i br. 5386 od 19. listopada 2005., str. 1.
[4] Članak 48. Ustava glasi:»Jamči se pravo vlasništva.Vlasništvo obvezuje: Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.Strana osoba može stjecati pravo vlasništva uz uvjete određene zakonom.Jamči se pravo nasljeđivanja.«
[5] Članak 49. Ustava glasi:»Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom.Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva.Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.Inozemnom ulagaču jamči se slobodno iznošenje dobiti i uloženog kapitala.«
[6] Nacionalno vijeće za konkurentnost, Zagreb, siječanj 2004.
[7] Nar. nov. - MU,  br. 14/01 - u nastavku teksta: SSP.
[8] V. o tome: Tatjana Josipović: Promet nekretnina prema sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju i drugim međunarodnim ugovorima u Nekretnine u pravnom prometu, Inženjerski biro, Zagreb, 2004., str. 3, i Deša Mlikotin Tomić i dr. u »Europsko tržišno pravo - Relevantne odredbe ugovora o osnivanju Europske zajednice te sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Europskih zajednica i njihovih država članica i Republike Hrvatske«... Školska knjiga, Zagreb, 2006., str. 276.
[9] Iz Arsene Verny: »Konkretni učinci Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zaključenog između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica na hrvatsko pravo i praksu donošenja upravnih i sudskih odluka« u »Ustav kao jamac načela pravne države«, Organizator, Zagreb, 2002., str. 255.
[10] Nar. nov., br. 121/13.
[11] Nar. nov., br. 153/09.
[12] Nar. nov., br. 153/09.
[13] Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - proč. tekst.
[14] Nar. nov., br. 143/12.
[15] Izvor: Statističko izvješće Ministarstva pravosuđa RH, veljača 2016.
[16] Nar. nov., br. 60/10.
[17] Članak 8. Pravilnika glasi: »Ako prijedlog za povezivanje nije razumljiv, ne sadržava sve što je potrebno ili nisu priloženi svi nužni prilozi da bi se po njemu moglo postupiti, sud će rješenjem naložiti podnositelju prijedloga da u roku od 30 dana prijedlog za povezivanje ispravi, dopuni, odnosno dostavi nužne priloge u skladu s danom uputom.«
[18] Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 ,152/08, 126/10,55/13 i 60/13.
[19] Nar. nov., br. 97/05.
[20] Uz postupak povezivanja, to su i pojedinačni ispravni postupci te postupci osnivanja i obnove zemljišnih knjiga, koji su također namijenjeni uređenju stanja zemljišnih knjiga.
[21] Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14.
[22] Teorija države i prava, 2. izdanje, Zagreb, Birotehnika, 2006.
[23] Vjekoslav Miličić, Opća teorija države i prava, II. svezak, Učenje o oblicima prava - dogmatska teorija o pravu, Sveučilišna tiskara, Zagreb, Pravi fakultet Zagreb, Zagreb, 1997., str. 253.
[24] Marta Vidaković Mukić, Opći pravni rječnik, Narodne novine, Zagreb, 2006.
[25] Nar. nov., br. 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01 i 78/02.
[26] Nar. nov., br. 86/12 i 143/13.