Tijekom svoje duge pravničke karijere dr. sc. Jadranko Crnić, napredujući u sudačkom pozivu u nekoliko je navrata polagao svečanu prisegu za ustavnog suca. Prema Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, suci Ustavnog suda, prije nego što stupe na dužnost, pred predsjednikom Republike Hrvatske polažu prisegu, koja glasi: »Prisežem svojom čašću da ću se u obavljanju dužnosti suca Ustavnog suda Republike Hrvatske pridržavati Ustava i zakona Republike Hrvatske i da ću savjesno obavljati svoju dužnost.«^[1] Ta jednostavna deklaracija o »pridržavanju Ustava« ima veliku ustavnu važnost za sve državne dužnosnike, a napose za suce kao nositelje sudbene vlasti. U komparativnoj povijesti pisanog ustava klauzula o prisezi uvijek je značila pomoć ustavotvorcu u ostvarenju njegovih planova da u svrhu ostvarivanja konzistencije i jedinstva državne vlasti svoje dužnosnike drži na okupu radi posvećenosti državnom razlogu ili političkoj obligaciji.^[2] U jednom od najznačajnijih teorijskih izvora moderne ustavnodemokratske države, knjizi The Federalist Papers Alexander Hamilton zaključuje da se na temelju prisege zapravo sve vlasti država članica: - »zakonodavna, sudbena i izvršna i svi članovi spomenutih vlasti inkorporiraju u djelovanje nacionalne vlade, i to onoliko dugo i onoliko svrhovito koliko ih ustavna vlast na to sili«.^[3]

No, davanje prisege prije preuzimanja dužnosti došlo je do nas iz starih vremena. Ona pripada onom dobu kada je dužnost prethodila pravu i kad je religijska sankcija bila nešto što se podrazumijevalo. Riječ je o vremenu kada se svekolika moralnost svodila na moralnu dužnost, a temelji pravde tražili u »istini i vjernosti obećanjima i sporazumima«.^[4] Za prisegu se znalo da ona - nakon što je dana pred svjedocima - »cementira« nositelja dužnosti uz teret odgovornosti^[5]. Ingeniozna je teza suvremenog filozofa Giorga Agambena u njegovu prakticiranju »arheologije epohe« o prisezi kao izvoru religije i prava. Preuzimajući tezu Paola Prodija da je na Zapadu prisega sakrament vlasti, i da se kao takva uvijek nalazi tamo gdje su religija i politika zajedno, on zaključuje da je funkcija sakramenta jamčiti »istinu i učinkovitost jezika«. Zato prema Agambenu - »prisega može funkcionirati kao sakrament vlasti utoliko što je ona prije svega sakrament jezika«^[6]. Prisega se javlja iz iskustva jezika, a iskustvo je ono što jezik ne može ostvariti. Jezik ne može vezati govornika uz njegove riječi, što znači da je teško vjerovati govornicima riječi. Prisege, a nakon toga religija i pravo, razvijali su se da bi »povezali govor uz stvari i tako obvezali, prokletstvima i izopćenjima, govoreće subjekte uz istinsku snagu njihova govora, njihovu 'prisegu' i uz njihovu deklaraciju vjere«.^[7] Počinjemo vjerovati da nas - »ideja lingvističkih enoncijacija čvrsto obvezuje«. Unatoč Agambenovim sumnjama u takvu vjeru, talijanski filozof ipak ne smatra da bi trebali dopustiti odumiranje takvog sporazuma.

Ideja o Ustavu kao »svjetovnoj Bibliji« te postojanju žive veze između demokratskog ustava i »civilne religije« stara je koliko i moderna ustavna demokracija, a za nju se s pravom tvrdi da je uvelike obilježila život modernog društva i države.^[10] Po svemu su izgleda obilježile najaktivnije i najplodnije godine života i rada dr. sc. J. Crnića kao suca Ustavnog suda Republike Hrvatske^[11].

Moglo bi se preciznije utvrditi da J. Crnić energičnije »vraća Ustav u fokus političkog života« nakon dubioznih stajališta političkih vlasti i ustavnih sudaca glede pokušaja ocijene ustavnosti »ratnih uredaba« Predsjednika Republike iz 1992. godine.^[12] Povratak sudaca iz knock-downa omogućila je, između ostaloga, važna Odluka U-I-206/1992 (1993.), koja se odnosila na prevažna pitanja povezana s državljanstvom, lojalnošću ustavnim patriotizmom, ustavnim pravima i slobodama, posebno ustavnog prava na žalbu. Naime, konkretnom Odlukom ukinute su odredbe članka 26. st. 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji je predviđao da - »u obrazloženju rješenja o odbijanju zahtjeva za stjecanje državljanstva ne moraju biti navedeni razlozi za odbijanjezahtjeva.« U toj Odluci posebnu težinu imaju sljedeća stajališta:

Nakon toga, objavljivanje knjige Vladavina ustava tijekom 1994. godine, bila je od presudne važnosti u produbljivanju njegove vjere u Ustav i profiliranje karaktera njegove personae constitutionis. U tom prvom ambicioznijem ogledu posvećenost temeljnim slobodama i pravima čovjeka i građanina Crnić drži samom »bîti Hrvatskog ustava«.^[14]

U raspravi Constitutional Faith (1988.) suvremeni američki konstitucionalist Sanford Levinson (1941.) pokušao je odgovoriti na pitanje o tome što zapravo konstituira Ustav, kao objekt određenih »javnih opredjeljenja i obožavanja«. U tom smjeru Levinson je analizirao slučaj Schneiderman v. United States (1943.), u kojemu su vrhovni suci posebno propitivali mjesto, ulogu i pravi sadržaj prisege na Ustav. Levinson drži da je taj predmet otvorio dva sljedeća pitanja: Što u stvari znači kad netko objavljuje svoju vjernost Ustavu ili govori o svojoj »vjeri u Ustav«? Koje je zapravo značenje »privrženosti« (attachment) o kojoj govori Ustav SAD-a? ^[15] U corpusu američkog ustavnog prava ne postoji - naglašava Levinson - predmet poput Schneiderman v. United States (1943.)^[16], i to zato što se ovdje - »Sud našao na onoj razini analize koja stavlja u pitanje i sami identitet interpretiranog Ustava«.^[17] Odnosi li se »privrženost« jednostavno na manifestirano ponašanje ili na unutarnje stanje svijesti i mentalne dispozicije?

Sudac Frank Murphy (1890.-1949.), koji je u Schneidermanu pisao odluku u ime većine (5:4) raspravljao je o tome što znači biti privržen Ustavu SAD-a sa stajališta I. Amandmana. Sudac je s obzirom na teorijske izvore političkog aktivizma, tj. komunističke dokumente koji su pozivali na aboliciju privatnog vlasništva bez naknade, izgradnju diktature proleterijata u kojoj su se uskraćivala politička prava onih koji nisu bili proleteri i/ili članovi Partije, kao i na stvaranje međunarodnog saveza sovjetskih republika, itd., zaključio da biti sljedbenikom spomenutih doktrina ne znači nužno uskratiti privrženost načelima Ustava SAD-a. Imajući na umu promjene toga Ustava, on je dokazivao da su promjene učinjene Amandmanom V. (1791.)^[18] i drugim dalekosežnim promjenama nakon 1787. godine odbacivale zaključak - »da privrženost suštinski drukčijim idejama, ili zagovaranje radikalnih promjena nužno znači i to da niste privrženi Ustavu«.^[19]

Chief Justice H. F. Stone u svom protivnom mišljenju (dissenting opinionu), koje su podržavali suci F. Frankfurter i O. Roberts izražavao je uvjerenje o postojanju hijerarhije ustavnih načela te da privrženost Ustavu znači vjeru u određena načela Ustava - koje on definira kao:

Mišljenju predsjednika Vrhovnog suda priključio se i sudac F. Frankfurter, koji je svojim osobnim iskustvom svjedočio o »privrženosti ustavnim načelima«.

Razlika koja se u Schneidermanu pojavila između većine i manjine tako je još jednom u novim okolnostima otvorila pitanje o središnjem paradoksu američkog konstitucionalizma, naime postojanju jednog takvog stajališta

Kao sudac koji je bio osjetljiviji prema pitanju građanskih sloboda i zaštiti onih koji drukčije misle, Murphy je u ime većine sudaca oštro odbacivao svaku pomisao da bi naturalizacija pripadala samo - »onima čiji politički pogledi koincidiraju s onim što su najboljim smatrali kako očevi utemeljivači 1787. godine, tako i oni koji danas predstavljaju većinu u ovoj zemlji.«^[23] Jer, kad bi bilo suprotno, onda bi se i za zbog autorstva Emancipation Proclamation (1863.) i XIII. Am. (1865.) moglo sumnjati i u samog Abrahama Lincolna i njegovu privrženost i odanost Ustavu SAD-a.^[24]

Središnje je Levinsonova tema zapravo istraživanje ideje o ustavu kao američkoj »civilnoj religiji«. On nam pojašnjava dvosmislenosti »vjere u Ustav«, kao duboke privrženosti Ustavu kao središtu političkog života pojedinca i nacije. Levinson pritom ne slijedi onu vrstu linearnog argumenta koji nas vodi do samorazumljivih i neizbježnih zaključaka koji se inače mogu naći u suvremenoj ustavnopravnoj misli. On nas prije svega upućuje na postojanje niza međusobno povezanih aspekata ustavne vjere.

Primjer američkog Ustava i njegova konstitucionalizma je prvi razvijeni okvir zamjene religije i moralnosti (u obliku prirodnog prava) kao središnjeg izvora normativiteta, i to na način da je osvojio poziciju »simboličkog markera« iz kojeg se deriviraju sve legalne norme. Ustav je postao fokus političkog života u pluralističkom društvu, koje je američki filozof prava John Rawls opisivao kao overlapping consensus^[25], a Jürgen Habermas kao ustavni patriotizam.^[26] Tako Verfassungspatriotismus za Habermasa predstavlja patriotsku lojalnost univerzalnim načelima kakve npr. sadržava njemački Ustav (Grundgezetz), koji povezuje građane kao formalni zajednički sporazum o zajedničkim ustavnim vrednotama. Ovdje ustavni patriotizam nema nikakve veze s predpolitičkim stajalištima koja su karakteristična za nacionalizam ili neki drugi npr. »jaki patriotizam«.^[27]

Iako je dr. J. Crnić po pravničkoj vokaciji izvorno jurist civilist, vrlo rano prihvatio je spoznaju da su rasprave o Ustavu i ustavnom pravu zapravo povezane s međusobno suprotstavljenim teorijama ustavnog tumačenja. Treba li sudac slijediti originalno razumijevanje Ustava, raditi na pojačavanju demokratskog procesa ili svojim čitanjem Ustava zapravo ponuditi njegovo moralno čitanje?[28] Međutim, uvidjet će i sam da istraživanje Ustava i njegove povijesti otkriva čitav niz brojnih slojeva i razlika. Za Cas Sunsteina takvo istraživanje uključuje i »postojanje disparatnih ustavnih persona (constitutional personae), naime sudačkih uloga i samopredstavljanja, koji oštro razdvajaju suce (isto tako kao i profesore komentatore). Te vodeće Personae su Heroji, Vojnici, Minimalisti i Šutljivci«.^[29]

Iako je Sunsteinova tipologija sudaca tipično američka, ona se može uvjetno i prigodno koristiti baš kao što se koristi npr. Machiavelijeva tipologija političkih lidera.^[30] Jer, tipologije su uvijek uvjetovane vremenom, prostorom i drugim determinantama (u ovom kontekstu svakako prirodom i psihologijom odlučivanja i glasovanja na sudu, itd.).^[31] Dakle, u svojoj knjizi Sunstein sugerira da se u najvišem sudu u SAD-u, s obzirom na stil suđenja, može identificirati četiri tipa različitih osoba. Dakako, suci ne pripadaju konzistentno nekoj od specifičnih persona, međutim sklonost nekoj od standardnih teorija ustavnog tumačenja može odvesti do priklanjanja uz jednu ili drugu moguću personu zavisno od okolnosti. 

Heroji(heroes) evociraju na ambiciozno razumijevanje Ustava i ukidanje odluka najviših organa državne vlasti bez obzira na oblik državnog uređenja (federalna ili unitarna država svejedno). Takva je npr. aktivistička presedanska odluka Vrhovnog suda SAD-a Brown v. Board of Education, 347 U. S. 483 (1954.). Iako odluke herojskih sudaca otvaraju nebrojene kontroverze one najčešće postaju odluke od povijesnog i presudnog značenja za državni i društveni razvitak. 

Nasuprot Heroja stoje Vojnici (soldiers), kojima se argumentacija sastoji u »primanju naredbi« - takvi se suci najčešće priklanjaju političkim granama vlasti. Sunstein citira nekoliko odluka priklanjanja sudaca argumentima izvršne vlasti. Takva je npr. per curiam odluka Massachussetts Board of Retirement v. Murgia, 427 U.S. 307 (1976), u kojoj je VS podržao zakonsko rješenje o obveznom odlasku u mirovinu s 50 godina za policajce, priklanjajući se legitimnom interesu identificiranom u traženjima države.

Sunsteinova treća kategorija Minimalisti (ili Burkeovci prema engleskom državniku i piscu Edmund Burkeu), favoriziraju promjene korak po korak, postupnim sitnim napredovanjem, a zapravo zastupaju sudska ograničenja. Prema frazi jednog od sudaca: »Ako nije nužno odlučiti više, onda nije nužno odlučiti više.«. Burkeanske persone upozoravaju na granice velikih i ambicioznih teorija tumačenja. 

Konačno, Sunstein identificira Šutljivce (mute persona), koji preferiraju šutnju, njihova omiljena strategija je »ustavno izbjegavanje«, posvemašnja šutnja kad god je to moguće. Oni najčešće izbjegavaju »teške odluke«, pojavljuju se u manje važnim odlukama, jer sudac ipak ne može stalno biti nijem. Poput Burkeovaca i suci ove kategorije općenito oponiraju očitovanju obiter dictum.

Ustavno je pravo, a napose ustavnosudsko djelovanje napučeno Sunsteinovim personama aktivnim u međusobnim raspravama koje presijecaju razdoblja, razna kontekstualna područja i štošta drugo. U raspravama o materijalnoj ustavnosti, slobodi govora i vlasničkim pravima najčešće se nalaze Heroji i Vojnici. U konfliktu se najčešće sudaraju Heroji i Šutljivci. Budući da je argumente te četiri persone lako identificirati, u najmanju ruku apstraktno, razumijevanje tih argumenata, i njihovih karakterističnih odlika, često pomaže iluminiranju trajne prirode ustavnog neslaganja.

U zaključku svoje knjige Sunstein ističe da zavisno od prirode slučaja postojanje različitih teorija ustavnog tumačenja može uputiti suce da prihvate jednu ili drugu personu. Otuda nema mjesta iznenađenjima ili različitim neugodama zbog toga jer sudac ponedjeljkom bude Heroj, a Vojnik u utorak. Izbor je stvar strateških ponekad psiholoških razloga. No, nema ocjena koje bi se o sudu, ili ustavnim personama davale apstraktno, ili neovisno o konkretnim odlukama bez obzira na to koliko nekome vjerovali.

4. Umjesto zaključka

Sigurni smo da budući kroničar hrvatskog ustavnog sudovanja već ima dostatnu građu za povijest te institucije, principijelno i egzistencijalno neizostavno potrebne radi održavanja »uspravne ortopedije ljudskog hoda« u Republici Hrvatskoj, a posebno bogato dokumentiranu građu za pripovijest o manje-više svim dramatis personama te institucije bez koje nema vladavine prava i Republike Hrvatske kao suvremene ustavnodemokratske države.

Dr. sc. Jadranko Crnić pokazao je nekim »svojim« odlukama, odnosno odlukama »njegova« suda smjer kojim Ustavni sud Republike Hrvatske treba ići. Bez ikakve potrebe za mitologijom, njemu se priznaje da je kao »kormilar« Ustavnog suda iza kojega su ostale odluke: (1) o odmrzavanju mirovina, tj. o njihovu ponovnom vezivanju uz rast plaća; (2) o ukidanju poreza na pornografiju, koji je odrezan tjedniku »Feral Tribune«, (3) o ukidanju odluke predsjednika Franje Tuđmana o poništenju izbora za zagrebačku Gradsku skupštinu, itd., pokazao osnovne konture svoje ustavne vjere i sve kvalitete svoje personae constitutionis. Naime, prije svega na potrebu obrane kanona da »vladavina Ustava« nije ništa drugo nego vladavina slobode. Da je upravo sloboda srž Ustava i da je upravo ona - kako je to sažeo jedan drugi veliki sudac, R. Jackson - »fiksirana zvijezda u našoj ustavnoj konstelaciji, koja nam poručuje da nema toga subjekta na vlasti, ma koliko on bio velik ili mali, koji će nam propisivati ortodoksiju u politici, nacionalizmu, religiji ili drugim pitanjima mišljenja, ili će riječju ili djelovanjem prisiljavati građane na bilo kakvo propitivanje ispravnosti njihovih stavova«.^[33]

Sasvim je izvjesno da je dr. J. Crnić udario svoj pečat na Ustavni sud kao instituciju našeg ustavnopravnog poretka i da ona volens nolens i dalje prenosi njegovu famu. U gotovo četvrt stoljeća postojanja te prevažne institucije mnogi evociraju značajne odluke toga Suda iz vremena njegova predsjednikovanja (1991.-1999.). Možda su te odluke ponekad bile »polovične«, možda krivo shvaćene, no sasvim je sigurno da su mnoge od njih bile ne samo dobrodošla potpora ostvarivanju ustavnih prava i sloboda, nego i opravdan razlog propitivanja ustavnosti i legalnosti političkih ciljeva i metoda njihova ostvarivanja. U svakom slučaju, njegovo ime i ideje još uvijek izazivaju pozornost političke i šire javnosti kao i aktualnog Suda. Tako ispada da naš Doktor kao dobri duh Ustavnog suda i dalje ima neko svoje poslanje na gornjogradskom Elsinoru.^[34] I nije teško dokučiti da bi se ono, prije svega, odnosilo na argumentiranje u prilog Ustava i ustavne pravde, te na ultimativan način u korist odlučnog, odgovornog i kompetentnog Ustavnog suda, kao legitimnog i autoritativnog konstitucionalnog čuvara.

[1]Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske - proč. tekst (Nar. nov., br. 99/99, 29/02 i 49/02).
[2]L. May, Hobbes Against the Jurists: Sovereignty and Artificial Reason.Hobbes Studies 25/2012/ (2):223-232.
[3] THE FEDERALIST PAPERS, No. 27. (A. Hamilton), https://www.congress.gov/resources/display/content/ The+ Federalist +Papers

[4] M. T. Cicero, DE OFFICIIS, https://ryanfb.github.io/loebolus-data/L030.pdf; M. T. Cicero, Ethical Writings I (On Moral Duties) [-44], http://oll.libertyfund.org/titles/542;

[5]N. Aroney,Faith in Public Office: The Meaning, Persistence and Importance of Oaths, http://www.abc.net.au/religion/articles/2015/11/23/4358054.htm

[6]G. Agamben, The Sacrament of Language: An Archaeology of the Oath, Translated by Adam Kotsko. Polity, Cambridge, 2011., p. 66.

[7]G. Agamben, op. cit. 58

[8]Cass R. Sunstein, Constitutional Personae (Sept. 23, 2013),http://nrs.harvard.edu/urn-3:HUL.InstRepos:16217272

[9] J. Crnić, Proslov tekstuEUROPSKE POVELJE O ZAKONIMA ZA SUCE prihvaćena u Strasbourgu, 8.-10. srpnja 1998. godine, http://www.uhs.hr/data_sve/index_text_povelja.htm

[10]A. A. Reed, »Civil Religion and Its Discontents« (1989). Faculty Scholarship Series. Paper 1024.; http://digitalcommons.law.yale.edu/fss_papers/1024; P. E. Hammond, Constitutional Faith, Legitimating Myth, Civil Religion, Law & Social Inquiry, Volume 14, Issue 2, pages 377-391, April 1989; D. A. J. Richards, Civil Religion and Constitutional Legitimacy, 29 Wm. & Mary L. Rev. 177 (1987), http://scholarship.law.wm.edu/wmlr/ vol29/ iss1/17; S. Levinson, »The Constitution« in American Civil Religion, The Supreme Court Review, Vol. 1979 (1979), pp. 123-151 

[11] O tome svjedoči i prof. B. Smerdel, koji u jednoj prilici zaključuje da je dr. J. Crnić tijekom - »dva desetljeća ‘demokratsketranzicije’ uporno djelovao na stvaranjuuvjeta za jačanje sustava utemeljenog na ‘zbiljskom Ustavu’, putem širenja vjere u Ustav«. B. Smerdel, Jadranko Crnić: legalist na čelu trnovite, ali zvjezdane ustavne tranzicije, Informator, ZAGREB, 2. i 6. 4. 2011.

[12]Rješenje Ustavnog suda br. U-I-179/1991. (Nar. nov., 49/92); o kritici uredaba usp. Padjen, I., Uredbe iz nuŽde ..., Polit. misao, Vol XXXIII, (1996.), br. 1, str. 149-165; I. Kosnica, Uredbe iz nužde Predsjednika Republike Hrvatske iz 1991.-1992. Zbornik PFZ, 61, (1) 149-179 (2011.).

[13]U-I-206/1992. (Nar. nov., br. 113/93).

[14]J. Crnić, VLADAVINA USTAVA - ZAŠTITA SLOBODA I PRAVA ČOVJEKA I GRAĐANINA, Zagreb, 1994., str. 103.

[15]S. Levinson, op. cit., p. 126-127.

[16]William Schneiderman (WS) postao je naturalizirani građanin SAD-a tijekom 1927. godine. U to vrijeme bio je aktivni član Američke radničke partije i Američke lige mladih radnika (komunista). U prijavi kojom je zatražio državljanstvo, napisao je da je »živio kao osoba koja je privržen principima Ustava SAD«, što je bio zakonski uvjet da kao državljanin uđe u SAD kao državnu i političku zajednicu. Dvanaest godina kasnije (1939.) SAD je pokušao otkazati Schneidermanovu svjedožbu o državljanstvu na temelju tvrdnje da je njegov certifikat bio pribavljen ilegalno. Za vlasti je njegova komunistička aktivnost manifestirala ponašanje koje nije bilo konzistentno s njegovim zavjetom ustavnom attachmentu. Federalni područni sud u Kaliforniji presudio je u korist Države te je uskratio državljanstvo W. S. Nakon što je tu odluku podržao i Žalbeni sud W. S. se žalio Vrhovnom sudu SAD-a. Većina je preko suca Murphya naglasila da je krucijalna okolnost proceduralno pitanje: vlast je pokušavala ukinuti odluku »godinama nakon što je državljanstvo već bilo dodijeljeno«. Riječ je zapravo o pokušaju da se Schneidermanu opozove državljanstvo SAD-a zbog njegova članstva u Komunističkoj stranici SAD-a, koja je navodno djelovala protiv načela Ustava i koja je zagovarala nasilno svrgavanje američke vlade. Sud je presudio da je Država propustila na zadovoljavajući način pokazati da tuženik nije privržen načelima Ustava SAD-a, niti je na zadovoljavajući način dokazala da je tijekom 1927. godine Komunistička stanka SAD-a zagovarala takvu upotrebu nasilja da bi ona stvorila jasnu i neposrednu opasnost. Sud je presudio za Schneidermana, utvrđujući da »očevi utemeljivači, i sami revolucionari, nisu budućim generacijama skrojili nikakvu luđačku košulju.«; prije se može reći da su štitili slobodu misli iz I. Amandmana. Usp. Schneidermanv.UnitedStates 320U. S.118(1943), https://shprs. clas.asu.edu/sites/ default/ files/Schneiderman_v_US.pdf; Schneiderman v. United States 320 U. S. 118 (1943) https:// supreme. justia.com/cases/ federal/us/ 320/118/case.html

[17]S. Levinson, op. cit., 127.

[18] »Nitko ne može biti pozvan na odgovornost za kazneno djelo kažnjivo smrću ili drugo teško kazneno djelo, osim na temelju prijave ili optužnice koju je podigla Velika porota, osim za kaznena djela počinjena u kopnenim ili pomorskim snagama, ili u miliciji za vrijeme aktivne službe u doba rata ili javne opasnosti; nitko ne smije biti dva puta kazneno gonjen za isto kazneno djelo; niti se smije siliti da u bilo kojem kaznenom suđenju svjedoči sam protiv sebe, niti lišavati života, slobode ili imovine bez pravičnog sudskog postupka, niti se smije oduzeti privatna imovina za javnu upotrebu bez pravedne naknade.« Am. V. (1791). 

[19]Schneiderman v. United States 320 U. S. 118 (1943), https://supreme.justia. com/cases/federal/us /320/118/ case.html

[20] United States Supreme Court SCHNEIDERMAN v. UNITED STATES, (1943) No. 1353, Argued: March 12, 1943 Decided: June 21, 1943 - See more at: http://caselaw.findlaw.com/us-supreme-court/320/118.html#sthash. R8QzuDmv.dpuf.

[21] Ibidem.

[22]S. Levinson, op. cit., p. 129.

[23]S. Levinson, op. cit., p. 137.

[24] Prvog siječnja 1863., u vrijeme dok se nacija približava trećoj godini krvavog građanskog rata, predsjednik Abraham Lincoln izdao je Proklamaciju o emancipaciji. U toj se proklamaciji objavilo osobođenje »svih osoba koji su se u pobunjenim državama držali kao robovi«. EMANCIPATION PROCLAMATION, https://www.archives. gov/exhibits/featured_documents/ emancipation_proclamation/; Amendment XIII, USA (1865): Section 1. Neither slavery nor involuntary servitude, except as a punishment for crime whereof the party shall have been duly convicted, shall exist within the United States, or any place subject to their jurisdiction. Section 2. Congress shall have power to enforce this article by appropriate legislation.

[25]J. Rawls, The Idea of an Overlapping Consensus, Oxford Journal of Legal Studies , Vol. 7, No. 1 (Spring, 1987), pp. 1-25.

[26]J. Habermas, WHY EUROPE NEEDS A CONSTITUTION, New Left Review 11/2001.

[27]J. Habermas, The Postnational Constellation: Political Essays (Studies in Contemporary German Social Thought) 1st MIT Press, 2001, 216 pages; usp. i stajališta o oblicima patriotizma na http://science.jrank.org/pages/10611/Patriotism-Forms-Patriotism.html. 

[28] Usp. D. Krapac, POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM REPUBLIKE HRVATSKE -USTROJSTVO I PROCEDURALNI ELEMNTI USTAVNOG NADZORA, Zagreb, 2014, str. 30.

[29]Cass R. Sunstein, Constitutional Personae - Heroes, Soldiers, Minimalists, and Mutes, Oxford University Press, 2015, p. 192.

[30]J. Derrida,The Beast and the Sovereign, The University of Chicago Press, 2009, p. 368.

[31]D. Krapac, POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM ... koji posebnu pažnju posvećuje»psihologiji odlučivanja i glasovanja«, op. cit. 134-143.

[32]Cass R. Sunstein, Constitutional Personae - Heroes, Soldiers, Minimalists, and Mutes, Oxford University Press, 2015, p. 192; Constitutional Personae, Preliminary draft 9/23/13, p. 23; Jeremy Waldron, On the Supreme Court Battlefield, The New York Review of Books, March 24, 2016 Issue, Constitutional Personaeby Cass R. Sunstein, Oxford University Press, 171 pp., 

http://www.nybooks.com/articles/2016/03/24/on-the-supreme-court-battlefield/?printpage=true.

[33]319 U. S. 624 West Virginia State Board of Education v. Barnette (No. 591), Argued: March 11, 1943, Decided: June 14, 1943, 47 F. Supp. 251, affirmed. https://www.law.cornell.edu/supremecourt/ text/319/624.

[34]W. Shakespeare, The Tragedy of Hamlet, Prince of Denmark, Act I, Scene 5, Elsinore. The Castle. Another part of the fortifications; Father's Ghost: If thou hast nature in thee ... Adieu, adieu, adieu! Remember me. Exit.

http://www.opensourceshakespeare.org/views/plays/play_view.php?WorkID=hamlet&Act=1&Scene=5&Scope=scene